Ko to nije bio ljubomoran na nečiji uspeh? Jel ispravnije reći ljubomoran ili zavidan? Surevnjivost je i među braćom, i među drugarima i među susedima. A tek na to što neko drugi ima a ti nemaš. Kako se tu gubi lako duša. Ma i u mislima zavist pomuti mozak i sroza moral. Ali kad je to ko priznao.
Kada ste mlad i talentovan bokser kao što sam ja bio, nekako se podrazumevalo da uživate zaštitu i podršku svih u klubu od muvaša do predsednika kluba. Svaka pobeda nokautom me je uzdizala jednu stepenicu više u očima svih ljudi koje sam sretao i sa kojima sam živeo. Uzdizati moje kvalitete i uspehe za mog trenera je bilo identično sa samohvaljenjem. Jer on je stvorio tog boksera. Pričati o mojim pobedama na domaćem ringu i na međunarodnim turnirima bilo je za predsednika kluba reklamiranje samog mog kluba koji ima snage i mogućnosti takvom talentu da omogući da dođe do izražaja. Tako je bilo u Radničkom. Kada si se isticao svi su te uzdizali. A ako kloneš… pa i normalno je da se svi sklone, da te ne gledaju kako se razbijaš o beton.

Uživao sam u beogradskom Radničkom. Sa drugarima iz ekipe, sa ljudima koji su rukovodili klub, sa ostalim sportistima istog kluba. To je bio život. Biješ se po svetu a tamo neko ti za to daje pare, vodi te na pripreme, završava ti ispite, stopira prijave za nasilničko ponašanje, dovodi ti novinare… Nisam nigde naišao na opis ali sam siguran da raj izgleda baš tako. Možda su samo bokserski džakovi i rukavice malo mekši i ispunjeni perjem. Možda?
I odjednom jedan umišljeni lik iz uprave hoće sve to da mi oduzme. Vratio se sa nekog gradilišta iz Slovenije i kokodače po kancelariji: Rešio sam pitanje teškaša. Ma da vidiš momčinu. Ko od brega odvaljen. Pobedio nokautom ovde, onde, ruši sve pred sobom.
On tako priča, hvaleći svoju sposobnost da prepozna šampiona a ostali, kao da ja nisam tu, zinuli i slušaju ga. Dovodi ga ovaj za tri dana. Ma, kaže, rođeni šampion i još kaže: ćale ga napravio za boks!!! I samo što ne kaže a ne kao ovaj naš žgoljavko. Ja stvarno jesam bio malo tanak za tešku, oko 88kg, ali zato sam bio brz, eksplozivan. Nikad nisam boksovao tri runde. Pobeđivao sam sve vršnjake nokautima u prvoj ili drugoj rundi…
E tada sam, mislim, prvi put u životu osetio pravu zavist, onu od koje zaboli utroba i suše se usta. I zavist i strah. I mržnju. To valjda ide skupa. I razočarenje. Tuga bre! Kao da su me prodali. Oni koji su me obožavali. Oni koji su me tetošili. Kao da jedva čekaju sad njega da šašolje. A nisam hteo da pokažem svoja osećanja. Ta takva. Mračna. Prljava. Pravio sam se da mi je svejedno. Pa nek dođe. Ako je bolji šta sad. Meni je svejedno. A u duši vri.
Nikada nisam mogao da spavam kad se uznemirim. Svakakvi filmovi su se tada odvijali u bioskopskoj sali moje lobanje. Od toga da me razbacuje po ringu do toga da ga ja svojom veštinom činim smešnim. Ma mrzeo sam ga i ako ga nisam poznavao. A kako sam tek mrzeo ovog građevinara iz uprave kluba. Kojeg sam poznavao.
Posle par dana stvarno je došao na popodnevni trening Slovenac koji je u stvari građevinac Bosanac i čije ime ne pokazuje jel Srbin ili nije. Ustvari ne znaš jel to ime ili nadimak. Da budem pošten u Radničkom se to nikad nije ni gledalo. Veliki, mišićav, plavokos, ma i lice mu bilo mišićavo, zračio je nekim samopouzdanjem koje sam ja doživljavao kao nipodaštavanje. Dečko je bio nasmejan, veseo, rešio je sve svoje životne probleme. Radnički će da mu nađe stan, zaposliće ga na neko radno mesto koje je lako a u stvari i ne mora baš svaki dan i da ide. Radnički će da mu uplati i položi za sve vozačke dozvole, biće taksista ili još bolje, ako bude i prvak, dobije i lokal za cvećaru ili mesaru. Nije još odlučio. Samo je znao da su mu se svi snovi ostvarili.
A šta je sa mojim snovima. Ne mogu oni da se lepe jedni preko drugih. Il ja batice sanjam ili ti. Ne možemo obojica. Nikako. Nekom mora da zuji u ušima.
Do ostvarenja snova ga je delila samo jedna sitnica. Ma skoro ništa, mora samo da prebije domoroca teškaša. To je onaj koščati, pokazivao me je onaj naduvenko iz uprave. Nisam siguran da mi je tada Slovenac Ido, Dido, Dado ili već kako se zvao, namignuo, ali u svakom slučaju mi se nasmejao. Meni se učinilo nekako sažaljivo. Ili čak prezrivo…Verovao je da sa svojih stopet-šest kila žive vage neće mnogo da se namuči na prvoj prepreci da ostvari ono što mu po pravu jačeg pripada.

Od svih sam mogao da se nadam ali da će i moj trener da me izda nisam verovao. Nije on prilazio ovom mišićavom bilmezu, nije ga ni tapšao ali nije ni mene ohrabrivao. Nije mi bio podrška i to sam doživeo kao izdaju. Mnogo mi je tada bilo teško. Sa 18 godina ma koliko se upirao da budeš, ipak nisi muškarac ali ti se ni dečačke gluposti ne opraštaju. To su nekako najteže godine. Joj muke moje.
Svaki trening započinje trčanjem u krug pa razgibavanjem a onda se ekipa deli na one koje rade na spravama, džakovi, i kruške i na one koji sparinguju ili rade sa trenerom na fokuserima. Sala je neuobičajeno bila puna posmatrača: bio je tu i sekratar kluba, brka Miladin Vasojević i predsednik Ivan Zdravković i šef stručnog štaba, bivši bokser inspektor milicije Steva Radić i onaj fini gospodin Domazetović pa sada pokojni doktor Pavićević, ma masa ljudi je ušla u salu. Znalo se da ovo nije običan trening. Znalo se da će posle ovog treninga neko da postane običan sivi čovek. Da će od viteza postati štitonoša. To se znalo. Čak se i pretpostavljalo ko će to da bude. Ja! Video sam da ti ljudi skreću pogled kada sam okrenut ka njima. Možda je nekom bilo i žao. Ali jebiga, život je to i bolji ima prava na sve. Slabiji čak ni na sećanje.
Kao da ga se ne tiče sve šta se događa oko njega, trener prve ekipe, Miroslav Miško Popović nas je prozvao. Bokserska sala Radničkog je podeljena na dva dela. Onaj manji je uzdignut i izgleda baš kao pozornica a na sred njega je ring. Ciradom prekriven filc i tri reda debelih konopaca koji su ograničavali po dimenzijama smanjeno sportsko poprište. Edu, Dadi ili Didu, ili kako se već zvao mišićavi bilmez rukavice je navlačio onaj smrdljivko iz uprave, nisam čuo šta mu je govorio ali je facom pokazivao da nema zašta da se brine i da će me lako odrati od batina. I kao svi što rade pored ringa i on je onako u odelu stajao u gard i pokazivao mi neke kombinacije krošea i aperkata kojima će da me oduči od boksa i da pokaže kome je gde mesto.
Samo mog trenera Miška Popovića kao da nije bilo briga ni za šta oko njega. Nešto je otpetljavao kanapčić kojim je bila privezana štoperica, pa je onda skidao nekakvo nevidljivo trunje sa trenerka. Savršeno je njega boleo đoka što se ovde meni radi o glavi. I to mi je prijatelj mislio sam. Obojica smo odbili kacige, klimnuli glavom treneru i ovaj je kratkim piskom zviždaljke označio početak borbe.
Svaku sam svoju borbu shvatao vrlo ozbiljno. Svaku. Skoro kao da se bijem na život i smrt. U svakom slučaju za čast. Za poštovanje. Davao sam sebe bez kalkulacije. I kao da sam se sećao svake pouke svojih trenera. I kako da se gardom sačuvam i da je odbrana početak svakog napada a da se posle svakog upućenog udarca ramena postavljaju u poziciju da štite bradu. I da je strah pokretač. I da samouverenost može da bude pogubna. Sve sam to dobro znao. I znao sam da je moje oružje brz desni direkt upućen iz povlačenja kada svu težinu prebacim na prste desnog stopala pa onda kao vrhom biča ošinem šakom desne ruke. Sve sam znao. A Edo, Dado ili već kako se zvao kao da je sve to znao mnogo bolje od mene. Gledao me je u oči i smešio se. Dobro, nisam ja očekivao da će on da se usere od straha ali baš da mi se smeje…
Još dok je kretao iz svog ugla uočio sam da ne klizi po ringu već da nekako stupa, prvo petom pa onda prstima, levu nogu nije povlačio onoliko koliko je izbacio desnu već je išao nekako široko ko u kafansku tuču. Iako sam imao običaj da prvi zauzmem sami centar ringa i da protivnika pustim da ide oko mene a da ja vrebam momenat ovaj put sam nekako instiktivno pustio Eda, Dada ili…ma nije ni važno, da se usidri i da me nišani. Svakako sa daljine odakle nije mogao da me dohvati. Išao sam oko njega, kako je bio dešnjak kružio sam na njegovu levu stranu, pa onda naglo stanem i samo cimaj kao na suprotnu stranu. On to nije mogao da isprati. A i gard mu je bio širok. Obe pesnice ispred brade a laktovi se raširili, kao da se raskrilio, niti je u poziciji da dobro udari niti da zaštiti pleksus.
Kružio sam oko njega pomalo zbunjen, pa ovaj ili me zeza ili nema pojma.
Najbolji način da vidiš na ringu sa kim imaš posla je da počneš sa fintama. Po reakciji se vidi znanje ali i karakter protivnika. Mene je postavio u gard trener omladinske škole bata Joca Vukmirović i to je najbolji gard koji možeš u ovoj galaksiji da naučiš. Za amaterski boks koji traje tri runde. Leva šaka u visini očiju i preko nje nišaniš protivnika, desna uz bradu a lakat malo ka pleksusu, uvučen. Kad udaraš pokrećeš se kao feder, kao opruga, podjednako je važno da u tom udarcu učestvuje i palac desnog stopala kao i sama stisnuta pesnica. Sve je važno. I sve mora da bude dovedeno do automatizma. Finta desnom nije podrazumevala pokretanje i sklanjanje ruke s brade. To je više kao grč desne strane grudi i pokret ramenom od par santimetara. Protivnik ako ne reaguje na to je običan buzdovan a opet ako se previše trzne prepadnuta je neznalica. To uradiš i jednostavno znaš s kim imaš posla.Uradio sam tu fintu a nakon reakcije protivnika sam znao zašto mi moj trener Miško Popović nije davao nikakvu, ama baš nikakvu podršku, i ničim ama baš ničim ma nije ohrabrivao. Reakcija protivnika je bila neočekivano početnička. Pružao je obe ruke ka meni kao da će da presretne pesnicu negde na pola puta, ili da će rukavice da nam se sudare i da se tako zaštiti. Kako je to dobro. Za mene. Ta je zaštita bila efikasna kao kad bi se neko lepezom branio od lopate. Kako je tek to dobro.

A onda je počela kasapnica. Kasapnica inspirisana zavišću a motivisana strahom i osvetom. Taj veliki mišićavi Kekec je na varku da ću da ga udarim desnim direktom potpuno sklanjao svoju desnu ruku s brade ostavljao mi je nezaštićenu za moj lepi brzi elegantni levi kroše. Levi kroše kojim nisam hteo da ga nokautiram, a mogao sam to već posle nekoliko poteza. Svima oko ringa je odmah bilo jasno ko ovde vozi traktor a ko otvara kapiju. Počeo je žamor. Moj svaki udarac je bio propraćen hukom: toooo. Seronja iz uprave je prvo malo galamio na ovoga, diži ruke, ne pomeraj desnu, pusti levu, a onda je umukao. Bar ga ja nisam čuo.
U ringu je minut dug kao hladan dan pogotovo kad te biju. Lice momka koji je iz Slovenije sa nekog mariborskog gradilišta došao da mi prekine san o tome kako ću da imam sve što mi pripada, je bilo potpuno krvavo. Razbijen nos, iscepana usta, naduvene oči, čak se valjda dodirnuo krvavom rukavicom pa je izgledalo kao da mu krv i iz ušiju ide.Nije mi ga bilo žao. Ali baš ni malo.
Ovi budžovani što su došli da vide kako moja zvezda tamni i pretvara se u prašinu počeli su da dovikuju treneru da prekine sparing. Izgledalo je kao da ih ne čuje dok nije u jednom momentu rukom pokazao da ćute i da se borba nastavi. Bez reči je bio naslonjen na konopce i bez ikakve emocije na licu gledao neravnopravni meč koji se odvijao ispred njega. Ostali bokseri su prekinuli svoj trening i iz sale gledali moje surovo iživljavanje.
Znam ja sad šta je to. Ali onda sam bio mlad, uplašen, zavidan i besan. Ko je to mogao da usmeri i osujeti u izlivanju zla. Niko nije čak ni pokušao.
Danas kad razmišljam o tome smatram da ga nisam ponizio. Dao sam sve od sebe da ga pobedim a što on nije digao ruke i nije napustio borbu nije moja stvar. Zar ne.
Kada su istekla tri minuta te runde trener je bez ikakvog komentara pozvao drugi par boksera a nas poslao na sada slobodne sprave.
Sećam se da je taj momak došao na još par treninga a onda je potpuno nestao. Meni su povećali stipendiju i dali barirani ček da kupim matursko odelo i cipele.
Setim ga se kad god se povede priča o boksu. Tačnije o mom boksu. Ta borba mi je ostala u sećanju nekako sva. Od početka do kraja. Sećam se svakog mog i njegovog pokreta, pokušaja i pravog udarca. Sećam se i njegovog lica samo ne i imena. Nikada nikog s kim sam se tukao nisam mrzeo kao njega. Sad mi je u ovim godinama postalo i jasno zašto. Klica moje mržnje prema njemu je bila u zavisti. Klica je postavljena tamo gde počinje mogućnost da njemu pripadne ono moje i ono namenjeno meni. Sve ono čega sam se ja neku godinu kasnije sam iz lenjosti odrekao. Bože kakva priča. I koga sve ovo zanima. Možda samo Peru Dendu. Njemu je sve što ja napišem dobro. I zanimljivo. Kakav je to čovek. Sasvim sigurno iz nekog drugog vremena.
Dodaj komentar