Novak Đoković sa porodicom i Semirom Osmanagićem na bosanskoj Piramidi Sunca
Tog 22. maja bila je subota i jedan dvanaestogodišnjak slavio je rođendan, veselo igrajući tenis sa prijateljima dok su mu iznad glave prolazili vojni avioni koji su više od 2 mjeseca svaki dan bombardirali njegovu zemlju.
Ali on se nije plašio, kao što se nisu plašili ni svi oni građani koji su tih dana u majicama na metu dežurali na mostovima, kao što se nije plašio ni Milenko Pavlović kad se sam u neispravnom migu zaletio na NATO eskadrilu. U malom Noletu probudila se ta iskra prkosa, ona srpska potreba da se pod bilo koju cijenu stane na crtu nepravdi.
Godinu dana kasnije otišao je u Minhen, u tenisku akademiju čuvenog hrvatskog trenera Nikole Pilića:
– Još tada sam znao da će Novak biti prvi. – prisjećao se kasnije Pilić.
Već sa 14 godina Đoković je bio trostruki prvak Evrope-u singlu, dublu i ekipno. 2008. osvaja Austalian Open sa samo jednim izgubljenim setom u cijelom turniru. 2011. vezao je 43 pobjede za redom što je neviđen skor u svijetu tenisa i osvojio deset turnira, od kojih tri grend slema među kojima i Wimbledon i pet Masters turnira. 2012. dobiva prestižnu nagradu Lauresu, kao najbolji sportaš svijeta. 2013. nastavlja uspjesima, već je 100 tjedana prvi na ATP listi. Slijedili su brojni trofeji, pa povrede i zasićenje, a onda je Đoković pokazao vrlinu koja krasi one najveće – povratak nakon pada. Ponovno osvaja Wimbledon i vraća se na prvo mjesto, ono koje mu pripada.
Naš narod kaže da vam ljudi sve mogu oprostiti osim uspjeha. Zapadnjake ne boli loptica koja je pogodila sutkinju u vrat. Isto su uradili Aljaž Bedene prije deset dana u New Yorku i Rogera Federer prije devet godina na Australian Openu, pa nisu bili kažnjeni. Zapadnjake boli što jedan Srbin, Balkanac, „inferiorna rasa“ pobjeđuje u njihovom „gospodskom sportu“ kojeg lažni engleski džentelmeni (ako neko misli da su Englezi gospoda, nek dođe na Zrće) igraju u bijelim rukavicama.
Oni koji su izgradili carstva na muci i krvi Indijanaca, crnaca, Aboriđina, Indijaca, oni koji su vršili kulturocide po cijeloj kugli zemaljskoj (jer kad Pink panteri ukradu jednu sliku to je kriminal, a kad zapadnjaci pokradu svo blago Inka ili Egipćana, to je ljubav prema umjetnosti), oni se obuku u bijelo i uživaju u tenisu. I svaki put njihove favorite u koje su uloženi milioni eura pobjeđuje jedan skroman Srbin. To što taj Srbin ne vjeruje u njihove verzije povijesti, u prisilne vakcinacije i đubre koje nam šalju pod etiketom prehrambenih artikala još su mu dodatne „mane“.
– Nole je najpotpuniji čovjek kojeg sam u životu upoznao. – rekao mi je Semir dok smo stajali u podnožju bosanske piramide Sunca.
Nisam mogao, a da se ne složim sa tim riječima. Svoju veličinu Novak je pokazao toliko puta da mi knjiga ne bi bila dovoljna da sve opišem, njega nije zanimalo sebično gomilanje eura i dolara, on je skupljao ono blago za koje Isus kaže da mu rđa i moljci ne mogu ništa – pomagao je u tišini ne samo Srbima, već i Hrvatima (više nego većina hrvatskih sportaša), Bošnjacima, slao pomoć u razne djelove svijeta. Za mnoge od njegovih humantiranih akcija možda nikad nećemo ni saznati.
Đoković je arhetip savršenog Srbina, spoj istinske duhovnosti, predanog fizičkog rada, humanitarnog aktivizma i uspjeha u svom poslu. Srbija neće biti velika onda kad njezine karte budu iscrtavali kafanski nacionalisti koji liče na četnike iz Bulajićevih filmova. Niti dok se narod bude zaluđivao zadrugama i sultanovim ženama. Srbija će biti velika onda kad bude kao Nole. Kada se vrati svojoj pravoj povijesti i istinskoj svetosavnoj duhovnosti. Tada će srpski uspjesi zaboljeti zapad kao Novakova loptica.
Dodaj komentar