Svaki sport pored radosti i ljepota, u svojoj riznici sadrži nebrojeno muka, patnji i iskušenja; treninzi, sparinzi, i razna takmičenja, pružaju vrhunskom sportisti priliku da se sa njima upozna. I tek ako može i umije, svojom upornošću i vještinom da ih prebrodi i preobrazi u iskustvo iz koga crpi svoj novi kvalitet, sportista će brže i lakše ostvariti uspjehe koji će mu donijeti osvjanje titula i zvanje šampiona.
Jedna od najvećih muka je povreda! Povreda ima raznih, sa raznim posledicama… Možemo ih dijeliti na više načina, naprimjer – po bolu; svaki bol vam remeti koncentraciju, unosi nesigurnost, prosto kao da vam pakosno ponavlja – ti više ne možeš, ti više ne možeš… odustani, predaj se… No, to su bolovi drugog reda, oni veoma bole, ali te fizički ne onemogućavaju da se i dalje takmičiš (npr. moguće je boksovati sa slomljenim nosom), tu sve zavisi od tebe: da li ćeš da trpiš bol i nastaviš sa borbom u nastojanju da pobijediš, ili ćeš da se predaš, svjestan da imaš pravi razlog i opravdanje. Ima povreda koje u sebi kriju užasan bol, bol koji te parališe – onemogućava da djeluješ (udarac šakom kojoj je naprsla kost), a ima i povreda koje te zadese, gotovo parališu, a ti ih ne prepoznaješ – ne znaš o čemu se radi, kako, i da li dalje nastavljati, jer možda je povreda suviše opasna?
U finalnoj borbi evropskog šamionata u Tampereu 1981. godine, Koškin (SSSR) mi je krajem druge runde jednim snažnim aperkatom slomio vrh rebra! Osjetio sam strahovit bol, kao da me je neko kliještima snažno stisnuo u predjelu lijeve strane stomaka, gotovo da nijesam mogao da udahnem vazduh, niti da se ispravim… Uhvatila me je panika – šta je ovo? Mislio sam, uplašen nepoznatim uzrokom ovakvog bola… u djeliću sekunde sam se sjetio priče koju sam kao dječak čuo jednom prilikom u bokserskoj sali, a koja je govorila o besprimjernoj hrabrosti i požrtvovanju Miloša Šćepanovića, boksera Budućnosti, koji je jednom prilikom vodio veliku borbu sa protivnikom, od čijeg mu je udarca pukla plućna maramica, a on se nije predao, nego nastavio borbu i pobijedio. – Vjerovatno je meni isto… pa i Šćepo je tako boksovao – pomislih – možda bih i ja mogao…?
I odboksovao sam do kraja… Sudije su mi otele tu pobjedu, ali onu značajniju nijesu mogle…
Kad se desi povreda, slijedi ono svima nama dobro znano – E, kakav sam baksuz, đe baš mene ovo snađe? Đe baš sad, itd… Potom vrijeme sve pretoči u onu staru istinu – “Život je najbolja škola“.
Svaka povreda je iskušenje, a svako iskušenje je test – a ne kazna… treba samo to prihvatiti.
Sada sam miran, sazreo kroz nebrojene nepravde, i one, nekad, i te kako bitne povrede… a što mi je danas nevažno i daleko…
Dodaj komentar