Komentari Sve vesti

Miodrag Perunović: Perune, umro je Klej!

  • PERUNE, UMRO JE KLEJ!
    4.6.2016.

Ovako je glasila poruka koju toga dana dobih od jednog svog prijatelja…

Poslije nekoliko trenutaka praznine, u kojima kao da i sam iščekujem kakvu će posledicu kod mene izazvati pročitana vijest, rekoh u sebi: Eto, ode i on…

Bože, koliko bi ove godine odlazaka poznatih, značajnih ljudi, velikih po svojim ostvarenjima i dostignućima. Prosto imam utisak kao da nam se šalje poruka, o kojoj treba da razmislimo? Sve njih javnost ispraća sličnim komentarima i konstatacijama: otišla je legenda, nenadoknadiv gubitak, obezbijedio je besmrtnost, vječno će živjeti… Nesumnjivo da je tako – što se tiče istorije, predanja, statistike, arhiva, i ukupnog ljudskog pamćenja. A, da li su ta njihova (naša) ostvarenja ujedno i ostvarenje pravog cilja i ispunjenje smisla postojanja? No, o tome i mojim razmišljanjima na tu temu, ne bih više ovom prilikom…

Klejova ( Muhamed Ali) smrt i njegov odlazak, slični su odlamanju velike kamene gromade od planine savremenog svijeta. Planina se zatresla, zastenjala i ostala okrnjena, posebno je taj potres osjetio onaj njen dio koji pripada svijetu estrade, i koji je vezan za nju učestvovanjem ili praćenjem. I svi su konstatovali značajnu prazninu: neki na planini, a neki u ličnim životima. Ja sam još jednom prepoznao nenadoknadiv gubitak za pozornicu kojom je on vladao, kao i dodatno gašenje jednog dijela mog života, koji se zvao boks! Rekoh, još jednom – jer prvi put, vrlo sličan doživljaj sam imao kada je otišao naš Mate Parlov.

Dok ovo pišem ležim u svojoj sobi i vraćam se na sam početak:

Rijeka Crnojevića – januar 1964 godine; igrajući se na ulici sa svojim drugarima čujem djelove žive rasprave grupe starijih: „Ma, nema nikakve izglede protiv Listona!… Ubiće ga!… Dva puta je jači od njega!… Miška (Biceps) mu je pedeset santimetara… Jak je ka` međed! – A, greota je, Klej je mlad, fin, lijepo boksuje… – Pa dobro, Liston je jači, ima jači udarac, ali Klej je brži, bolji tehničar, dobro izbjegava napade protivnika, možda bi mogao da ga nadmudri? „

Tada sam iz razgovora sa drugovima saznao, o čemu pričaju ovi ljudi. Saznao sam da je u pitanju borba dvojice ljudi „na šake“! Samo što imaju nekakve rukavice, i da se bore u nekom „ringu“ koji je ograđen konopima (da nijedan ne može da utekne), a da će onaj koji pobijedi bit najači čojek na svijet! Neki bolje obaviješteni drugovi su mi objašnjavali: – Liston ti sve pobjeđuje nakautom, a to ti je: kad ga udari – pa ovaj pane u nesvijes! Tako će sigurno i ovoga Kleja… A, i on je dobar, mlad, brz, samo da je malo jači moga bi možda da pobijedi…

O, kako sam od tog trenutka počeo da strepim za tog Kleja, i da svim srcem navijam za njega, želeći da se dogodi čudo – i on pobijedi! U našoj maloj varošici niko još nije ni čuo za  televizor, jedini prozor u svijet bio je radio…

Kada sam poslije nekoliko dana saznao da se dogodilo čudo – da je Klej pobijedio, mojoj sreći nije bilo kraja! Tada je posijano zrno bokserskog sjemena u moju dušu!…

Sjećam se kako sam po našem preseljenju u Podgoricu (tadašnji Titograd) 1966 godine, bio u mogućnosti da dobijam više informacija, i budem u toku dešavanja koja me zanimaju. Kako mi je bilo teško kad sam čuo da Klej nije htio da ide u vojsku, i da su ga zbog toga osudili na četiri godine (tada sam mislio da je on u zatvoru) i da neće moći da boksuje… Pa onda opet, sreće – kad su mu dozvolili da ponovo boksuje (1971). Sjećam se, kako sam često stajao pred velikim ogledalom (komoda, koju smo zvali “Psiha“) i u samoći imitirao Klejove grimase, koje pravi prilikom zadavanja udaraca, kao i njegov ples po ringu kojim sam bio očaran.

O njegovoj antologijskoj borbi sa Frejzerom, o ustajanju u 3 – 4 sata ujutru, strepnji i navijanju pored televizora, moglo bi se mnogo toga reći. No, ja ću sve to svesti na konstataciju: da svijet nikada prije ni poslije nije bio tako usredsređen na jedan sportski događaj, sem u slučaju kada je opet on bio glavni akter, a to je meč protiv Džordža Formena (1974). Isto tako, po mom mišljenju (a i mnogih bokserskih eksperata), najbolji meč u istoriji boksa je njegov treći meč protiv Frejzera, koji je kasnije nazvan: „Triler u Manili“. Bio je prvi bokser koji tri puta osvajao svjetsku titulu…  Dakle, kad se sve sagleda, tačno je ono što je uvijek u svom hvalisavom stilu govorio: – Ja sam najveći, najbolji, najbrži, najljepši, najinteligentniji…! Opet, sebe i svoj način boksa sam je najbolje opisao u onih nekoliko nezaboravnih riječi: – Plešem kao leptir, ubadam kao osa!

Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.