Džaja… Jedan od junaka mog detinjstva. Sećam se nedeljni, porodični ručak, otac me gleda natmurenog i kaže:
– I ako ne uradiš taj pismeni kako treba popravićeš kasnije. Ne budi neraspoložen.
Ja:
– Ih bre Daroslave, pa mene muči hoće li Dzaja večeras da igra a ne matematika.
Tajac i onda zajedno na utakmicu.
A kako je Džaja igrao. Sada o njemu povodom priznanja za najbolje levo krilo sveta pišu i oni koji su ga malo ili nimalo gledali. Slika je Mikija Antića od pre dve godine kada je Džaja dobio Specijalno priznanje. Pozdravljamo se, čestitam i gledam kako strpljivo odgovara mladjim kolegama o karijeri.
– Džajo a zamisli šta bi te pitali da su te gledali protiv Ujpešt dože i ono 4:0.
Smeje se i vrti glavom. Onda ispaljujem:
– Znaš li kada sam te gledao da najbolje igraš?
Upitan pogled:
– Protiv Penjarola na JNA 3:1. Nevidjena utakmica. Imao sam 12 godina.
Života mi, za trenutak me pogledao i onda pružio ruku:
– Svaka čast, to mi niko nikada nije rekao. Au, kako sam igrao.
A utakmica je bila takva da kad Džaja uzme loptu, prepune tribine ustanu i krenu sa njim u dribling. Rolanje, levo desno i centar šut. Fantazija. Urugvajci nisu napravili ni jedan faul, samo su tražili nedelju dana kasnije revanš. Sve je bilo isto, 3:2. za Zvezdu.
A kako je centrirao Lazareviću na trepavicu.
– Kada je zasečem dole ona beži od golmana na drugu stativu. Kada je zasečem pri vrhu ona završava na prvoj stativi. Laza je sve to znao.
Nije otišao u Real, postao je ikona Korzike, apsolutni vladar Bastije. Čitao sam kako je kod njegovog izvodjenja slobodnog udarca jedan bek stajao pored jedne, drugi pored druge stative a golman u sredini sa strane zida. I ništa. Lopta u mreži.
Sećam se i utakmice protiv Švedske. Svi su se pitali šta će Mladiniću roviti velikan. A Džaja je čitao, ćutao i čekao. Onda je mučenog beka Andersona u Maksimiru vezao u čvor, poremetio mu centar za ravnotežu. U Sportskim Novostima je dobio devetku, bio igrač utakmice. A potpisao je tekst Krasnodar Rora. Sećate se, levo krilo iz Dinama jedan od velikih majstora fudbala koji je imao taj peh da jedanaesticu nosi u vreme kada je Džaja nosio u Zvezdi.
Uvek je stajao lenjo na centru. Čekao Kuleta ili Žiku Silvera da mu dodaju loptu. A onda, za beka, Bože pomozi. Dribling u trku, udarac ili centaršut na trepavicu.
Želeo bih da napravim sa njim razgovor o deset najvećih njegovih utakmica. Znam bar sedam. Biće valjda prilika.
I eto zbog tih dana kada je bio idol mog detinjstva omogućio sam mu i ispunio želju da se slikamo u holu Narodne skupštine.
Džaja i ja.
Šalu na stranu. Kakav igrač. Auh.
Toliko
Dodaj komentar