Ponekad poželim da opet doživim onu atmosferu mističnosti i tajanstva, koju mi je manje-više donosio svaki ulazak u ring. Onu neizvjesnost, strah i znatiželju: kakvu li mi priču sada krije, koju sliku o sebi ću ovaj put iz njega ponijeti? Jer, ring je prostor, a borba u njemu način, da se čovjek upozna sa sobom i svim osobinama svoga bića koje čuče u njemu, svjesno ili nesvjesno potisnute, sakrivene, a koje se same (htio on–ne htio) u tim uslovima pojavljuju izranjajući na površinu… U njega svaki borac ulazi noseći u sebi strah, zebnju, zabrinutost, odlučnost, nadu, želju… one se bore u njemu, on se bori sa njima, nekada gubi, nekad pobjeđuje, a u svakom slučaju ima priliku da sagledava sebe i te osobine, za neke od njih se opredjeljuje, veže, njeguje ih i ojačava, ili se protiv njih bori i odbacuje ih…
Jedno od najjačih osjećanja koje se pojavljuju prilikom ulaska u ring, je osjećanje straha! Strah od poraza je uvijek veliki, jer on uskraćuje sve ono za čim žudiš… ali strah od posebnog bauka, koji ponekad kruži nad ringom u koji ulaziš, kao realna mogućnost koja te vreba, je nešto posebno obeshrabrujuće, što te sputava ledenim nitima zebnje, i ruga se tvojoj nadi… – strah od nokauta! Nokaut je zaista nešto najsurovije u sportu uopšte! I služi kao jaka polazna osnova, ili krajnji, neoborivi argument za sva osporavanja boksa…
Okusio sam kako je to biti nokautiran, i biti nokauter… Oba iskustva su bila u prvi mah mučna, ali oba su mi donijela nova saznanja, proširila vidike i obogatila me, jedno bolnim kaljenjem, a drugo neprijatnim, mučnim ukusom gorčine i kajanja…
Biti nokautiran, znači biti poništen; ne vraćen na početak, nego još niže, negdje van granica prostora onih koji imaju pravo da se nadaju – bačen na dno… Tako to izgleda nokautiranom, i on se miri sa tom slikom prihvatajući je kao istinu i surovu sudbinu, ostajući van kraljevstva odabranih – ili prikuplja snagu i želju, bodreći svoj duh nadom da može da se vrati, ma koliko to ludo izgledalo… O, kako je veliko zadovoljstvo njegovo, kad osjeti u sebi neslućenu energiju i snagu vjere koja će ga nositi u buduće podvige i pobjede, a kojoj je krila oslobodio upravo onaj nokaut izlivši svu svoju strahotu na njega a ne uspjevši da ga slomi…
Na početku karijere, u istoj sam godini doživio nokaut i bio nokauter. I kao što sam shvatio da mogu i želim dalje uprkos prvom iskustvu, tako sam zahvaljujući drugom spoznao da ne mogu i ne želim biti nokauter; jer se u takvom pobjeđivanju ne prepoznajem, jednostavno – to nije moj način izražavanja. Sjećam se da sam, dok je moj protivnik ležao u nesvjesnom stanju, i dok su mu ljekar i trener pružali pomoć, poželio da se to nikada više ne ponovi, i hvala Bogu nije, mada sam mnoge protivnike obarao.
Od tada sam bio u uvjerenju da je vođenje borbe, i pobjeđivanje pomoću vještine, a ne nokautom, u istom odnosu kao samilost prema surovosti. A: “Samilost je najglavniji, pa možda i jedini zakon bića sveg čovječanstva“.
Dodaj komentar