Svako djetinjstvo je izvor i rasadnik najrazličitijih snova i maštanja, koje ga ispunjavaju, zaokupljaju, i kojima se čovjek u mladosti, manje ili više posvećuje i čijem ostvarenju teži. Postoje želje koje se vremenom toliko ukorijene i ojačaju, prosto obuzmu čovjeka i njegovu ličnost, da im on podređuje svoj način života, i u njima nalazi razlog i smisao postojanja. Te, i takve želje često prerastaju u strasti, njima je čovjek obuzet i posvećen (strast, na grčkom znači stradanje).
Mlad čovjek želi da ostvaruje svoje želje, ispunjava prohtjeve, i zadovoljava svoje strasti, misleći da će tako doći do nivoa najvećeg ostvarivanja sebe, doživljavanja potpunosti života, i osjećanja apsolutnog zadovoljstva. Na tom putu, on je sklon da pomjera granice, krši pravila, ruši tabue – osvaja nove slobode…
No, sloboda je na sasvim suprotnoj strani! Držati želju pod kontrolom, njome upravljati, pobijediti strasti, pobijediti sebe – znači osloboditi sebe, vladati sobom, svojim nagonima, porivima, žudnjama…
A mladost, to su radosti prečeste i prenagle; svi izvori optimizma otvoreni; san stavljen iznad istine, a strast iznad života. To je doba iskušenja, rizika i opasnosti…
Kao dječak od deset-dvanaest godina bio sam prosto obuzet maštanjem o auto trkama, kupovao plastične autiće, i u samoći sobe organizovao njihove trke; ili bih u nekoj svesci crtao izmišljene junake trkačkih staza i njihove bolide, i tako zadovoljavao tu svoju čudnu strast, koja se u meni pojavila Bog zna otkud, u vremenu kad ni biciklo nijesam imao.
A onda sam sa dvadeset godina postao bokserski šampion, kupio kola, i počeo da vozim, trudeći se da dostignem one junake volana iz moje mašte… Ubrzo sam se pojavio i na trkama; kako sam samo bio zadovoljan svojom pobjedom na prvoj u kojoj sam učestvovao (Kotor – Trojica 1981. godine). Ta moja karijera za trkačkim volanom trajala je srećom, samo tri-četiri godine. No, mnogo strašnije je bilo što je za mene u to vrijeme svaka vožnja u saobraćaju bila trka! Tako da sam pored nekoliko trofeja i dobrih plasmana sa raznih trka na kojima sam učestvovao širom Jugoslavije, kao strašnu uspomenu, veliku životnu školu i opomenu, živo u sjećanju zadržao dva saobraćajna udesa koja sam imao, u kojima su kola bila potpuno uništena a ja i saputnici prošli bez ogrebotine! Samo dragi Bog zna, kako sam, i koliko ludo vozio; koliko sam puta rizikovao svoj, i živote onih koji su mi bili saputnici. I sada me spopadne jeza kada se sjetim tih ludovanja za volanom, stidim se tog ponašanja, i strahova koje sam mnogima priredio, i prosto ne mogu da vjerujem što sam sve doživio i preživio u tim vožnjama. Kao ilustracija svega toga, u sjećanju mi je ostao komentar jednog čovjeka – stopera, koga sam vozio na relaciji Petrovac–Podgorica, a koji je on naknadno saopštio mome bratu: “E, zahvali se Miju, samo ja više ni cipele ne bih dao da mi se sa njim voze!“
Eto, ja sam imao sreću da preživim period u kome je moja strast gospodarila nadamnom, i da dočekam trenutak svoje pobjede nad njom, shvatim što je prava sloboda, upoznam zadovoljstvo koje ona sadrži, i uvidim da brzina u malo čemu dobro donosi, a u saobraćaju nažalost – uvijek, samo nesreću!
P. S: “Ako hoćete da budemo humani i najzad, hrišćani, mi moramo i obavezni smo ostvariti samo takva ubjeđenja koja razum i iskustvo odobravaju, koja su prošla kroz vatru analize, jednom rečju, moramo djelati razumno, a ne bezumno – kao u snu i bunilu da ne bismo nanijeli štetu čovjeku, da ne namučimo i ne upropastimo čovjeka.“ (Braća Karamazovi)
Dodaj komentar