Komentari Sve vesti

Miroljub Damnjanović – Dugi („KOŠ“ magazin): Sećanje na Miluna Marovića

Na današnji dan pre 11 godina u saobraćajnoj nesreći u libijskoj pustinji poginuo je profesor doktor Milun Marović. Popularni Mek, legenda Radničkog i naše košarke. Tim povodom ponovo objavljujemo tekst našeg kolumniste i Mekovog saigrača i kuma Miroljuba Damnjanovića Dugog. Ovo je najmanje čime redakcija Koš magazina može da doprinese obeležavanju datuma pogibije ovog sjajnog sportiste i naučnika.

***

Danas je 19. oktobar, Sveti Toma, jedna od mnogih srpskih slava. Obično se kaže:  Sveti Toma – ostani doma. To je kao iz naroda, ali mi ovo “doma” ne zvuči baš domaće. Tek, danas je jedan običan, kišovit ponedeljak, nervirajući i samo zato što je ponedeljak, Sveti Toma. Za mene već nekoliko godina uznemirujuće tužan dan. Što reče jedan naš pesnik – čist d-mol koji mi evo već šestu godinu obavija misli tugom, razara dušu i tera me da pogledom prema gore, pitam sebe i sve – ima li neke bož… ma šta se pitam? Život je bolest koju niko nije preboleo, i tako to ide. Mi smo kamenčići u tom mozaiku, malo se vrpoljimo tražeći svoje mesto, ali ostaje na tome da smo tamo gde nas neko postavi.

Danas je šest godina od kada je u nekoj bestragiji u Libiji poginuo profesor doktor Milun Marović-Mek, košarkaš Radničkog i reprezentativac Jugoslavije, moj i prijatelj mnogih, deo posebnog prirodnog organizma neprepoznatljivog u evoluciji – ekipe KK Radnički s početka sedamdesetih, moj kum.

A sećam se proleća 1967. Završena predhodna sezona, Radnički jedva izborio opstanak, mladi igrači se priključuju prvom timu. Onda po staroj dobroj praksi počinje najintezivniji rad na usavršavanju i napredovanju, pogotovu za mlađe  igrače. Taj juniorski tim Radničkog iz koga su većina igrača prebačeni u prvi tim, je na kraju te godine osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije i  Piva je osetio da ima parče gline i počeo da mesi i vaja. Na jednom od takvih popodnevnih treninga u maju, ili junu, ne sećam se ali bilo je toplo, pojavio se Milun sa Pivom i par ljudi  iz uprave kluba. Visok, mršav kao avet, ružno dugačke kose koja mu je padala niz usko, ispijeno lice, brada, lula u ustima, naočare, šarena, u to vreme moderna košulja kratkih rukava – tako je izgledao. S obzirom na to da nije bio prvi koji se pojavio na našem treningu, pogledali smo ga znatiželjno pa iako je bio nesvakidašnja pojava, nastavili da šutiramo. Neko nam kasnije reče da se zove Milun Marović, studira geodeziju, geologiju ili tako neku tehniku (tipično za Krst), da ga zovu Makartni, jer svira u nekom vokalno-instrumentalnom sastavu (onda se to skraćeno zvalo VIS). I ne sećam se da li je već došao sa skraćenim nadimkom Mek, ili smo mi to preinačili na brzinu, došao je iz neke od Pazova, Stare ili Nove – nisam siguran, tek ovih detalja se sećam kao kroz maglu, a pošten da budem – nije na mene ostavio neki poseban utisak.

Onda ga neko vreme nije bilo, skoro da smo ga i zaboravili, kad se ponovo pojavio i počeo da trenira. Pričalo se da ga je klub bio poslao na nekakav oporavak, ili rehabilitaciju na neku od planina. U svakom slučaju to je bilo potrebno, jer kad se pojavio prvi put izgledao je kao “smrt na dopustu” – kako smo to nekad u žargonu govorili.

Zajedno smo trenirali sa prvim timom, nas nekoliko i sa juniorima, a on uporno individualno sa Pivom. Bilo je to pravo ludilo od napora i obaveza, ali kao mladi sa lakoćom smo sve izdržavali. Primetili smo da se kao vredna i disciplinovana osoba, iako je bio malo stariji, svemu tome prilagodio bez prigovora. Kasnije sam jednu stvar shvatio: kad bi Mek nešto odlučio – uporno je išao do kraja. “Dobro ti sve ovo izdržavaš” – bilo je, valjda, njegovo prvo obraćanje meni kao saigraču, gledajući kako izvršavam sve obaveze, posebno kad je doznao da sam odličan đak u gimnaziji.

Moram da se malo udaljim od osnovne teme: KK Radnički u to vreme nije bio jak klub u muškoj košarci, za razliku od naših devojaka koje su godinama drmale jugoslovenskom ženskom košarkom. Muškarci nisu bili tog nivoa ni po kvalitetu, ni po ambicijima. Nešto pre toga je u inostranstvo otišao veliki igrač Neca Đurić, i to se osetilo. Ostali smo po mentalitetu “mali” klub sa nešto izoštrenijim zubima  kod kuće ali, neka mi ne zamere moje starije kolege, nalik na topovsku hranu kad bi se udaljili od Krsta. Sa nekolicinom odličnih pojedinaca, čak reprezentativaca, ali strogih individualaca, klub je uvek bio u donjem delu tabele. Te 1967. godine je ostao na samoj granici ispadanja. Piva Ivković je u to vreme bio mlad trener, po
godinama blizak starijim igračima, i nije ni stigao da njima nametne svoj autoritet. Za razliku od starijih, mlađi su ga spontano prihvatili. S obzirom da je imao  nesvakidašnje ideje, veoma teške za jednostavno objašnjavanje i razumevanje, napredovali su isključivo oni koji su te ideje hvatali onako u letu. Na posebnoj talasnoj dužini.

Mekov dolazak, pojava nekoliko izuzetno talentovanih i perspektivnih igrača, uz izuzetnu ulogu i pošten stav našeg starijeg saigrača Brace Karatija, su definitivno učvrstili Pivu u uverenju šta je perspekiva, i šta treba da se menja u budućnosti. Stekao je polako poverenje u naše mogućnosti i time počeo da ostvaruje svoje snove. Sledio je strahovit rad. I zabava, i igra, ali i krv, znoj i suze. Odricanje i neizbežna dilema: da li je sve to vredno truda. U samom početku nam je Karati bio vođa i vodilja – i košarkaška i ljudska. Svi smo ga sledili, a Milun i ja smo  počeli da gradimo svoj međusobni odnos baš kroz taj put koji je Piva često opisivao kao: per aspera ad astra. Milun je bio tri godine stariji od mene, ali košarkaški početnik, a ja, iako mlađi nešto duže sam bio u košarci. Počeli smo da stvaramo međusobno poštovanje. A na Krstu moraš da se dokazuješ godinama i da te prime, inače ništa. Za nas su pričali: ma pustite ih, oni studiraju tehiku – kao da smo leprozni. Tad smo počeli da se družimo intezivnije i, bez lažne skromnosti, bili smo vrlo obrazovani, u to vreme poprilično obavešteni, pošteni i sa već izgrađenim stavovima o nekim životnim dilemama. Milun je bio obazriviji, a ja eksplicitniji. Jednom sam rekao da smo on i ja kao dete i balon: on je dete, a ja balon. On je bio na zemlji i veselila ga je igračka kojoj je on u svakom momentu veza sa zemljom, i ne daje mu da se uskovitla u nepoznate visine.

Meni su te njegove osobine imponovale, a moje su njega iznenađivale i, možda, malo oslobađale njegove fragmente mašte. A imao ju je, neshvatljivo kreativnu inikada do kraja iskazanu maštu. Brzo smo mislili, on temeljitije ja malo brže, bili smo dve različite prirode, ali one koje su se spontano dopunjavale. Ja sam brže donosio odluke, on  temeljnije i promišljenije. Mislim da je u sportu potrebnije prvo, u životu bolje i važnije ono drugo – govorim iz svog životnog iskustva. Zato će mi ostati večna dilema, ili čak i kajanje: da li je dobro što sam pustio svoje nemire da se razmahnu, a nisam pratio njegovu meru obazrivosti i staloženosti? Mislim da smo i on i ja, pogotovu ja, izgubili mnogo toga jer smo dozvolili da nas život malo razdvoji. Ma u životu nema mnogo milosti i sentimentalnosti. Možda ono večito možda, bilo bi drugačije i za mene, pogotovu za mene, to su životna  opredeljenja koja se kao krst nose do kraja. I za sve što ću izneti, moj životni stav i bogatstvo prijateljevanja sa Milunom, značajna je, na neki način, ta 1967. godina kada nas je sticaj sudbinskih okolnosti spojio.

Ovo su uspomene na moje prijateljstvo sa Mekom, kao fragmenti iz jedne knjige koja se o njemu piše. Sve svoje prijatelje, saigrače iz Radničkog nezmerno volim, ali imam potrebu da ovim povodom, koji nije nimalo radosan, iznesem svoje uspomene na to kako je Mek počeo da se bavi sportom, i kako je počelo naše prijateljstvo. Mnogo smo trenirali zajedno, mnogo vremena provodili  na putovanjima, bili smo cimeri svuda. A razumeli smo se i ćuteći. Znali smo satima da budemo u sobi i da ne progovorimo ni reč. To je, valjda, najlepše ćutanje inajdublje prijateljstvo ikada.

Šetali smo, kako smo mi govorili – zujali, po svim, i najvećim gradovima sveta, bili smo neprestano zajedno. I nešto mi nije bilo jasno ni onda, a ostalo mi je nejasno i dan danas: nikad nije hteo da govori strane jezike, a siguran sam da ih je razumeo jer je čitao knjige na raznim jezicima. Ja nemam inhibicije i govoreći za obojicu vežbao sam i izvežbao svoja znanja. A Mek je bio perfekcionista, nije mogao da govori savršeno, verovatno je osećao nelagodnost zbog toga, i nije sebi dozvoljavao luksuz da naruši svoju unutrašnju smirenost. Ja bejah u tome mnogo slobodniji, i nije me bilo sramota da grešim i “lupam” tokom svojih komunikacija. Sećam se, šetali smo zajedno tako što sam ja išao jedno pedesetak metara ispred, i onda bi se s vremena na vreme potražili pogledima, što s obizirom da smo štrčali iznad svih nije bilo teško. A kad bi se pojavilo nešto interesantno ili nesvakidašnje, mahnuli bi jedan drugom.

U košarci Milun je na prelasku šezdesetih u sedamdesete brzo i jako napredovao. kao uostalom i svi mi. Posle dva leta treninga i tri odigrane lige on nije više bio  početnik. Već je počelo da se priča u javnosti o nesvakidašnjem timu budućnosti sa Krsta. U sezoni 1968/69 ispali smo iz savezne lige sa pozitivnom koš razlikom, što je do dan danas jedinstven slučaj u istoriji svetske košarke. Sećam se jednog detalja iz tog perioda, kada smo posle tog riplijevskog ispadanja igrali leti drugu
ligu. Shvatio sam kasnije da to mnogo govori o našem prihvatanju Meka i podsvesnom priznanju da je on ne nosilac naše igre, jer nije bio nosilac, nego  stub, glavni stožer. Imati takvu osobu u ekipi u ranoj fazi stvaranja tima garantuje uspeh, i to značajan. Ovaj detalj govori i o Pivi i njegovoj ozbiljnosti i poštovanju protivnika i košarke u svakom momentu, što nije bilo u skladu sa mišljenjima da je mnogo lebdeo i da nije bio realista.

Elem (opet, a vidim da i drugi počinju to da koriste), za potrebe jedne od utakmica druge lige u sred leta 1969, protiv Mavrova u Gostivaru, Srećko Jarić i ja smo došli sa priprema juniorske reprezentacije u top formi. Da napomenem da smo u toj selekciji bili vodeći igrači, pogotovu Srećko. Dragoslav Ražnatović, posle povratka iz vojske, kao sjajan košarkaški um shvata da mora da se prilagodi  mlađima, i da od starinskog načina igranja više nema koristi;  Tvigi Ivković je već na pragu seniorske reprezentacije, strahovito je napredovao; Milun je ojačao, napredovao i mnogo naučio i, što je još značajnije, sve što zna do perfekcije koristi. Bili smo visoki, lagani a strahovito brzi u pokretima, reakcijama i posebno u razmišljanjima, predstavljali smo avangardu košarke. Sigurno smo bili par desetina godina ispred svih. To se sa ove distance još bolje vidi.

Kao takvi idemo u Gostivar. Kraj avgusta, vrelina osvojila, a Gostivar je za nas kraj sveta. Lazar Lečić, trener juniorske reprezentacije Jugoslavije, koji je morao da pusti Srećka i mene, pričao nam je o Mavrovu bajke, i posle to još “filovao”: te da su  strašni kod kuće, da biju do krvi. Ta priča dodje do Pive, i mi sa popriličnom dozom zebnje odosmo u Gostivar. Lazini kumovi  Knjazev i Georgijev su pod stare dane igrali u Mavrovu. Lečić je za jednog od njih, mislim za Georgijeva, napisao podebelo pismo, koje sam mu ja predao pre utakmice. U njemu je doslovce pored ostalog, a to sam saznao posle, stajalo: “Ako ih bijete, čuvajte mi brojeve 12 (ja) i 13 (Jarić), oni su mi glavni igrači za Evropsko”. Pretpostavljam da se Georgijev iskidao od smeha kad je pročitao, a mene je i dan danas sramota zbog te “protekcije”. Uglavnom, utakmica je počela – strašno:  52-0 za nas! Publika sva na nogama i pljeskaju. A Milun, ovo je zbog njega, kao orao raširio ruke zaklonio i koš i sunce – viši od Šar planine. Mi se u odbrani i ne pretržemo previše, puštamo ih i samo mekećemo kao ovce – vičemo “Mek, Mek, Mek” i idemo u kontre, “Banana” je bilo više nego u Dominikani. Posle utakmice bilo je nekih komentara tipa: Pivo, gde nas sve dovede, i onda ono istorijsko Pivino: “A zamisli njih krene, a nas stane!” Bio je to izraz velikog poštovanja protivnika, kakav god da je, velikog poštovanja košarke kao igre. I, konačno, u tome se krila velika istina da te niko ne ceni u sportu ako ga ne “zgaziš” u skladu sa kvalitetom koji poseduješ. Tek tada svi ustaju i klanjaju ti se!

Milun je to prvi primetio, a mi ostali posle Gostivara, i počeli smo da shvatamo svoje uloge. The World is Stage. Kako je Šekspir bio pragmatičan. I sada je aktuelan. A ubrzo je stigla i potvrda svega što sam rekao. Godinu dana
kasnije igramo protiv Partizana ligašku utakmicu, povedemo u početku  mnogo, nešto kao 21:2 . Sve na našu netipičnu igru. Ranko Žeravica, njihov trener, je bio zelen od besa i tražio je način da nas zaustavi. Partizanov kapiten, a naš bivši igrač Miško Čermak, upita:”Što ovi stalno mekeću kao ovce?” Goran Latifić, moja generacija i sjajan igrač, a beogradski mangup i u najtežim trenucima duhovit, reče: “Uđi u reket pa će ti se samo kazati”. Ostalo je klasična dramaturgija. Čermak se osmeli, puče rampa, nas četvorica sami u kontri, u hali  oduševljenje. Milun je bio bog našeg tima, i sa njim smo bili ekipa koja caruje. Toliko nam je značio.

Sve ovo smo ponovili pola godine kasnije u nekoj pripremnoj utakmici protiv Jugoplastike. Samo jedno poluvreme, ali šokantno za njih, neverovatno za publiku i ohrabrujuće za nas. Oni su tada bili već lica sa TV-a, jaki, visoki, pomalo nadmeni i pitali su se: “Ko je taj Radnički?” Mi odigrasmo prelepo, zabavno za  nas, ubistveni napad, odbranu oko Miluna, a kontru kao fudbaleri Flamenga  iz Rija. Sve je bilo strašno brzo, čak i za gledanje. Tada sam prvi put od nekoga sa strane čuo pohvale za nas. Tadašnji trener Jugoplastike, Branko Radović, rekao je Pivi: “Imaš suvo zlato”. Bila je to i pohvala, i esnafska obaveza u isto vreme.

Onda su došle utakmice i utakmice, pobede ali i porazi iz kojih smo brzo i mnogo učili. Svi smo zajedno sa Pivom napredovali i igrali sve bolje, i uzesmo 1973. prvenstvo Jugoslavije. Samo da ne bude da je Radničkom neko nešto poklonio, ili pustio. Uostalom, pitajte naše prijatelje iz ostalih klubova iz cele bivše velike države, šta misle o nama kao generaciji. A svi ostadosmo prijatelji, ali o tome nekom drugom prilikom. Radnički je jednom titulom ostavio ogroman trag u jugoslovenskoj košarci, i kao sjajna generacija i pojedinci, i kao kvalitetan sastav, pa i ponašanjem i gospodskim nastupom jer smo tako bili vaspitani.

Posle su počeli reprezentativni nastupi. U jednom momentu čak trojica igrača reprezentacije Jugoslavije su bila iz Radničkog. A, da, i trener! Pazite – velike države Jugoslavije. Samo da neko ne kaže da smo tamo mi iz malog Radničkog
imali vezu. Dobili smo i stanove – pošteno je reći, to je tada bila premija i veliko priznanje.

Mislim da smo kvalitetom prevazišli i organizaciju kluba, prilično nemoćnu, da ne kažem neambicioznu da od onakvog tim stvori instituciju koja će trajati duže. A mi, mi smo bili suviše emotivno povezani međusobno, i sa trenerom, i sa klubom, da niko od nas nije prepoznao momenat niti smogao hrabrosti  da načini korak koji bi takvu sredinu uzdrmao i naterao je da se pomeri iz načina razmišljanja šezdesetih godina i ranije. Svako od nas je dalje birao svoj  put, ovakav ili onakav. Milun u tom izboru postade vrhunski naučnik. Ako je ono  naše kasnije uprosečavanje tokom sedamdesetih bilo vraćanje u prošlost –  klanjam se, i znam da nije. I moj kum se sigurno sa mnom slaže, gde god da je sad. Mogli smo mnogo više u našim zrelijim godinama, i zato mi je mnogo krivo. A u stvari nismo, jer da smo mogli učinili bi to. Svi zajedno nismo mogli – ni mi igrači sve sa trenerom, ni ljudi oko nas. Pogotovu oni.

Hteo sam da ovo bude lepa uspomena na Miluna Marovića, ali se emocije otmu i to krene samo od sebe. I o Milunu, i o svim mojim saigračima ima još mnogo toga da se kaže. Moj odnos sa kumom ima još mnogo sekvenci koje nisu ovde izrečene, a biće u nečemu što bi trebalo da bude knjiga o profesoru doktoru Milunu Maroviću. Mislim da je zaslužio.

Nažalost, sve nas je manje i manje da zajedno podelimo sećanja. To je valjda neka prirodna stvar, ili možda i nije – otkud znam. Jer Milun Marović je iz libijske nedođije trebao da se vrati za tri dana i da vidi svoje prvo unuče, ali nije imao sreće. Kad sam ga pitao da li je baš uputno da u 62. godini spava u pustinji pod šatorom, pod vojnom zaštitom, reče: “Pored nekih mojih privatnih poteba, kod nas nema ni kadrova koji bi mogli da odu u Libiju, jer je svojevremeno napravljena velika praznina u obrazovanju”.

Tu je i žalost što je svetski priznat naučnik, kao on, morao u crvenu pustinju. Možda je danas to  pitanje za univerzitet i geoinstitut: da li je to tako moralo da bude? Večito šta bi bilo kad bi… da ne podgrejavam stare rane i neke teorije. Samo mi  izaziva bes, a ne mogu ništa da promenim.

Moj kum Milun Marović, naš saigrač i vitalni dao organizma zvanog KK Radnički, pre šest godina nas je napustio i pridružio se  Miletu Đorđeviću, Bobanu Zimonjiću i drugima.  Negde odozgo oni nas gledaju i verovatno se sećaju svega. Mi smo stali u red, ali kako je ovo Srbija, uvek ima preko veze i preko reda, pa zato i ja kad odem gore nadam se da im neću odneti mnogo gorčine. Ovo sa mnom sigurno osećaju i Dragi Ivković, i  Dragan Vučinić, i Jovica Veljović, i Dušan Trivalić, i Dragoslav Ražnatović, i Radovan Novović, i Srećko Jarić, i Milovan Tasić!

Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.