(Iz knjige „Štit i mač“)
U životu svakog čovjeka postoje vremenski periodi koji ne podliježu uobičajenom sistemu poimanja – mjerama i oznakama, koji ih ograničavaju trajanjem. Ti periodi se svrstavaju i vrednuju, po intenzitetu i količini osjećanja, vrsti emocija, i dragocjenošću doživljaja – iskustva kojim su bili ispunjeni. Pa se tako dešava, da nam ponekad, kada smo u smrtnoj opasnosti, čitav život proleti pred očima u djeliću sekunde, a nekad nam je opet, minut duži od godine. Nekad vrijeme kao da stoji, a ponekad prosto leti. Ljudi u zrelim godinama često kažu, kako im se čini, da im je protekli život bio samo tren, i kako im izgleda kao da je sve juče bilo. Čini mi se, da malo gdje vrijeme ljudima daje bolje lekcije, i priča o svojoj nestalnosti i neuhvatljivosti, kroz najneočekivanije i najupečatljivije razvoje događaja, kao u sportu, i malo gdje bolje mogu da upoznaju sva njegova lica, a kroz njih, pravu istinu o smislu postojanja…
Sjećam se minuta dugih kao vječnost, u mnogim borbama sa velikim šampionima – nokauterima, kada je u svakom njihovom trenu, nad mojom glavom, kao Damoklov mač, visila mogućnost da me neki od protivnikovih razornih udaraca pogodi i obori. Svaki je bio tako dug, jer je bio ispunjen istovremenim iscrpljujućim borbama na raznim frontovima mog bića. Trebalo je sve svoje psihofizičke mogućnosti dovesti na najveći nivo, i koristiti ih na najbolji mogući način, bez obzira što vas svjesnost o velikoj opasnosti nagovara da se samo sačuvate. Valjalo je postići i održavati takvu koncentraciju i odlučnost, koja će bez obzira na sva dešavanja, i sva iskušenja u toku borbe, u svakom trenutku garantovati najbolju koordinaciju i upotrebu svih vaših potencijala. Jednostavno rečeno, trebalo je pobjeđivati strah i tremu, i pružiti sve što možete i umijete, tako samouvjereno, i rasterećeno, kao da boksujete sa nekim, za koga znate da vam ne može ništa! O, kako je to bilo gotovo neizdrživo naporno, opterećujuće… Zvuk gonga je donosio odmor između rundi, privremeni bjeg iz surove stvarnosti; taj minut pauze je bio oaza u užarenoj pustinji, mada u njemu nije bilo potpunog opuštanja i rasterećenja, jer trajao je suviše kratko, proletio bi kao tren, bio je poput fatamorgane, nekako lažan, privremen… ali ipak blagotvoran, mio. Tek bi za vrijeme tog odmora čuli kako vam srce ludački brzo i snažno lupa, koliko vam u stvari nedostaje vazduh, i kako vas umor prikiva za stolicu; pa biste se gotovo čudili sebi, kako brzo i lako ustajete sa nje, i krećete u nepregledno prostranstvo od sledeća tri minuta…
Tek sada znam, koliko je svaki takav minut bio značajan, i veliki za mene; kako me je vajao, oblikovao… kako me je mamio, iskušavao, zavodio, plašio… kako me je učio, i pričao priče o kraju i početku, o prolaznosti… o vječnosti…
– A, kao da je sve juče bilo.
Dodaj komentar