Trenutak prije nego uđe u raskošni salon, gdje će za stolom punim zvanica održati govor po čijoj mudrosti i ljepoti će ostati upamćen, mladom knezu će vrata otvoriti kućepazitelj…
Ovo bi mogao biti opis jedne pozorišne scene; publika u pozorištu, ulogu kućepazitelja gotovo da nije ni primijetila, knez (tj. glavni glumac) to posmatra kao normalan razvoj situacije… A, šta bi bilo da kućepazitelj (statista) nije u pravom trenutku otvorio vrata?
Eto, tako biva i u stvarnosti. Često ne zapažamo, ili barem na pravi način ne vrednujemo značaj sporednih uloga, koje su neki ljudi odigrali u našim životima.
Bio sam u sedmom razredu, kada sam vođen magičnom silom dječije želje, krenuo ka bokserskoj sali u namjeri da i ja poput starijeg brata Dragana postanem bokser! No, ostvarenju te namjere se suprotstavio upravo Dragan… Do rješenja našeg spora nijesu dovela ni njegova ubjeđivanja, ni moje molbe i suze. Kad ni batine (kao argument) nijesu pomogle, Dragan je popustio, al uz uslov da prvo završim osnovnu školu… Osmi razred sam završio 1972. godine, i jedva čekao da u junu mjesecu sa radom počne najavljena škola boksa. Ali, u međuvremenu Dragan je promijenio mišljenje – opet nijesam smio u boksersku salu! O Bože, kolike su bile moja ogorčenost i tuga… Uprkos strahu od snage bratovih argumenata, krišom sam u malu sportsku torbu spakovao potrebnu opremu, i na dan početka rada škole, pošao ka sali u Njegoševom parku. Krio sam se iza žbunja (da me Dragan ne bi primijetio), i tako došunjao do vrata sale koja mi je otvorio Jovo Radović, ekonom kluba govoreći: “Ajde brzo, da te ne vidi!“ Pošto sam već duže vremena bio redovni posmatrač treninga prve ekipe, Jovo je (kao i mnogi u klubu) znao za moj problem. “Ne brini, čuvaću stražu, ako krene ovamo javiću ti da se sakriješ“ okuraži me on. Kad je Dragan, uprkos straži ušao u salu, samo sam sagnuo glavu, čekajući presudu… Vidjevši me reče: “Ipak si došao“, u to mu priđe Jovo govoreći: “A, pušti ga Dragane, bez đece, učiće on dobro.“ Zatim, smiješeći se priđe i Ismet Methadžević (naš trener), takođe govoreći Draganu da me ne tjera iz sale i da će biti sve u redu…
k
Od tada se između mene i Jova stvorio posebno prisan odnos, on je na mene gledao kao na svog štićenika – miljenika, čijim se uspjesima posebno ponosio, a ja na njega kao na svog najiskrenijeg dobroželatelja, čije su me pretjerane hvale, vrcavi komentari i dosjetke, uvijek zasmijavali i podizali raspoloženje. Kada sam trebao da putujem na svoje prvo veliko takmičenje (EŠ za juniore 1976.) u Izmir, pitao sam ga što želi da mu kupim za uspomenu, rekao je: “Kupi mi kresalo!“ “Što ti je to?“ pitah začuđeno. “Ma upaljač za cigare, brate!“ U klubu mu je od tada Kresalo ostalo kao nadimak. Kada sam već odavno bio profesionalac, a boks samo sjenka od nekadašnjeg najpopularnijeg sporta, prilikom dolaska na treninge, dočekivao bi me Jovo, govoreći glasno da čuju svi prisutni: “E, moj šampione, nema više boksa! Od kad si ti otišao nema više ni onih serija, bim, bim, bim, bim…“ U zanosu bi, tobože imitirao te moje serije, udarajući u prazno…
Eto, sada nema više toliko toga… Nema ni Jova… Ima sjećanja, uspomena… Ima života, nade, vjere…
Dodaj komentar