ASIM SMAJIĆ (Slavija)
U majstorici za ekipnog šampiona Jugoslavije između Slavije (Banja Luka) i Budućnosti (Podgorica), odboksovao sam svoja dva prva senorska meča. Prvi se održao 22.12.1974. u Banja Luci, imao sam tek 17 godina i 12 dana (boksovao sam sa specijalnom ljekarskom dozvolom), a moj protivnik Asim Smajić (jedan od četvorice najboljih boksera lake kategorije tih godina) – 29 god.
O, kad se sjetim svoje začuđenosti kad sam ostao sam u ringu, i gledao ga kako na zvuk gonga kreće prema meni… Pomislio sam: pa, kako ću ja sa ovim starijim čovjekom da se borim? Ali, kao i puno puta kasnije, u svojoj karijeri, u meni se budila i učvršćivala odlučnost da se „branim“ od snažnijeg protivnika najbolje što mogu: svim srcem i znanjem. Odboksovao sam odličan meč, Smajić je bio i u nokdaunu, ali ipak, sudije su njemu dale pobjedu. U revanšu sledeće nedelje, priča se ponovila: opet sam bio bolji, on opet u nokdaunu… a, sudije bodovale neriješeno. Tako je izgledao moj ulazak u svijet ozbiljnih boraca. Nijesu ta iskušenja bila nimalo laka: dječak u carstvu starijih, prekaljenih ratnika. Bilo je i padova i poraza, i sumnje u sebe, ali sam ipak istrajavao, išao dalje, i kroz ta posrtanja sazrijevao… A, onda se desilo: počeli su ovi stariji ratnici da zaziru od stasalog mladića… I da padaju!
DANILO JOVANOVIĆ (Radnički B.)
Jedan od mojih najvećih rivala, i protivnik protiv kojeg sam morao doseći svoj maksimum, ne bih li ga pobijedio – Danilo Jovanović, neumorni, nepokolebljivi borac… Moj dragi drug, kome puno dugujem za iskustvo i sazrijevanje koje sam stekao kroz dvije pobjede i jedan poraz, u iscrpljujućim, nezaboravnim mečevima sa njim. U budućim godinama se naše obostrano poštovanje povećavalo, rijetko smo se gledali, ali smo se uvijek pri tim susretima iskreno radovali jedan drugom. On je zaista jedan od onih rijetkih, u koje se nikada nijesam razočarao
MILENKO RUBELJ (Slavija)
Moj veliki suparnik, izvanredan bokser i čovjek… Od početka moje reprezentativne karijere bio je najbolje mjerilo mog sportskog sazrijevanja i vrednosnog nivoa. Kao najveće iskušenje i prepreka, bio je najbolji test, motiv, i inspiracija mladiću koji je sanjao o šamionskim visinama. Kroz šest godina našeg sportskog rivalstva, zajedničkog života i druženja na pripremama, izgradili smo odnos pun iskrenog, čvrstog prijateljstva koje se u tri bespoštedne borbe koje smo za to vrijeme imali prekalilo. Nikada neću zaboraviti pažnju koju mi je ukazivao za vrijeme dok sam služio vojni rok u Banjoj Luci (1982/83.), gradu, u kome je on živio i boksovao.
MEMET BOGUJEVCI (Priština)
Neuhvatljivi majstor „magičnog četvorougla“… Bio je velika, značajna stepenica, na putu mog uspona ka šampionskim visinama. Tri borbe (dvije pobjede) koje sam sa njim imao kao 18-to godišnjak, u peridu od 6 mjeseci, bile su mi veliki test, i potvrda da imam pravo da vjerujem u svoje mogućnosti. Jer, on u to vrijeme gotovo da nije znao za poraz. Na svjetskom prvenstvu 1978 god. U Beogradu, smo obojica osvojili srebrne medalje, on u poluvelter, a ja u velter kategoriji.
MIRKO PUZOVIĆ (Radnički K.)
Nismo se dugo godina vidjeli ni čuli… ali vrijeme koje prolazi ne može nauditi onom vremenu koje smo zajedno proveli na raznim takmičenjima, zajedničkim pripremama reprezentacije, brojnim sparinzima, i onom jednom meču koji smo imali krajem 1976 g. u sali bioskopa „Doma omladine“ u Podgorici. To vrijeme našeg druženja nas je povezalo neraskidivim nitima velikog obostranog poštovanja i najljepših uspomena, na kojima i sada grijemo svoja srca i duše. O, koliko se puta sjetim njegovih vrcavih šala i dosjetki kojima nas je zasmijavao i dizao raspoloženje poslije teških treninga, ili za vrijeme njih… sad skoro smo se povezali preko fejs buka, reče mi da je u Štutgartu, da je dobro – koje i meni želi, da me je uvijek cijenio i volio… dogovorili smo se da se vidimo u maju kada dođe u Kragujevac, i da bi fino bilo da pozovemo i ostale drugove iz naše generacije. A, onaj naš meč je bio vatromet najljepših boja koje boks sadrži… Završen je neriješeno (sada mi je milo zbog takvog ishoda).
BAJRAM HAŠANI (Priština)
Pamtim ga kao jednog od najvećih majstora – umjetnika plemenite vještine. Divnog čovjeka, velikog sportistu, gospodina u ringu i van njega. Ako sam sa ikim imao priliku da se za vrijeme borbe nadmudrujem, onda je to on! Boksovali smo tri puta (2 : 1), i svaki od tih mečeva je bio poput boksetske simfonije: ispunjen rijetko viđenim razmjenama serijskih udaraca, eskivaža, kretanja, brzine… Ti mečevi su bili u periodu 7 – 8 mjeseci uoči BAPS-a, i poslužili kao najbolja prilika za moje kaljenje i sazrijevanje, koje je rezurtiralo titulom vicešampiona svijeta!
ZDRAVKO BAŠIĆ (Radnički B.)
Bilo je puno borbi u mojoj karijeri koje mogu nazvati presudnim, ili barem izuzetno značajnim. Pobjede u tim borbama nisu bile samo stepenica više u uspinjanju ka vrhu, one su bile mnogo više od toga. Poslije takvih borbi osjećate se moćnije, zrelije, sigurnije u sebe i svoje mogućnosti… I znate da za to „obogaćivanje“ veliku zahvalnost dugujete svom protivniku, i bivate zauvijek povezani sa njim osjećanjem duga i poštovanja. Nesumnjivo, jedan od presudnih mečeva za mene bio je finalni meč na prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1978 godine, protiv Zdravka Bašića (Radnički B.), velikog šampiona, borca, nokautera, od koga smo svi zazirali. Na tom prvenstvu sam prethodno pobijedio Hašanija i Rubelja u borbama koje su bile predstave svega najboljeg što smo posjedovali, slobodno mogu reći vrhunac onoga najljepšeg što boks pruža. Takva je bila i finalna borba sa Bašićem: tri runde borbe u kojima je praštalo na sve strane. Publika je čitavo vrijeme bila na nogama… Na kraju sam proglašen za najboljeg boksera prvenstva, i definitivno osigurao učešće na BAPS – u. Sa Zdravkom sam bio i ostao veliki prijatelj, uvijek ću ga se sjećati sa najvećim poštovanjem i zahvalnošću, jer, i on je ugradio jedan dio sebe u sve moje kasnije uspjehe.
SRETEN MIRKOVIĆ (Požarevac)
Sa Sretenom Mirkovićem sam se prvi put sastao u finalu „Turnira olimpijskih nada“ u Novom Pazaru 1976 godine. Bio je to susret dvojice mladića u naponu snage, željnih uspjeha i pune afirmacije. A, ta borba je odlučivala ko će od nas dvojice putovati na omaladinsko prvenstvo Evrope u Izmiru te godine. Slobodno mogu reći, da je taj meč, i pobjeda u njemu, bio prvi korak (a, on je uvijek posebno značajan) mog mukotrpnog uspona ka vrhu. Sama borba je bila satkana od svih elemenata koji boks čine najuzbudljivijim sportom (ja jednom, a on, dva puta u nok-daunu)… drugi put smo se sastali u polufinalu „Zlatne rukavice“, u novembru te iste godine. Ponovila se priča iz našeg prve borbe, i to je bio meč za pamćenje. Svoje najveće uspjehe smo ostvarili na EŠ 1979. u Kelnu: ja sam osvojio zlatnu, a on srebrnu medalju. Sreten je bio nevjerovatan borac, poput parnog valjka, neumoran, nezaustavljiv, sa udarcem za koji vam se činilo – da vas je udario malj… Nikada neću zaboraviti njegov meč sa Amerikancem Hačetom, u Las Vegasu 1981 godine (tada smo pobijedili najaču selekciju Amerike sa 11:9). To su bile tri runde bespoštedne borbe, dva borca sličnog stila, pune neprestane razmjene teških udaraca. Prosto je nevjerovatno, šta je sve Hačet izdržao na nogama. Mirković je pobijedio, i mogu reći da je to jedna od najboljih borbi koje sam vidio u svom životu. Poslije nekoliko godina, Hačet je koliko se sjećam, postao profesionalni prvak svijeta, i titulu je prilično dugo uspijevao da sačuva. Sreten je uspio da sačuva nešto mnogo vrednije: svoje veliko, plemenito srce i svoju ljudskost. Kao što znam da zajedno, sa istom sjetom, čuvamo uspomene na naše borbe i naša druženja na pripremama, putovanjima i takmičenjima…
DAMIR ŠKARO (Zagreb)
Sa njim sam se družio i prije našeg meča na turniru za Zlatnu rukavicu 1979. Dolazio je kod mene u Podgoricu, a i ja kod njega u Zagreb, u to vrijeme bili smo u stalnom kontaktu, gotovo nerazdvojni. Nikada prije, ni poslije nisam imao toliko prisan, drugarski odnos sa nekim ko bi mi mogao biti protivnik u ringu. Naše druženje je apsolutno dominiralo nad tom mogućnošću – kao da smo bili sigurni da do susreta u ringu neće nikada doći.
Međutim, ovaj put smo bili svjesni da je taj čas kucnuo… Znajući da ćemo se sastati u finalnom meču, dogovorili smo se da o tome ne pričamo, već da se ponašamo kao da tog meča i nema. Stalno smo bili zajedno, pričali, šalili se, smijali… po sat-dva bili jedan kod drugoga u sobi… Svi su mislili da ćemo se dogovoriti – da se ne udaramo! Mene je čak moj trener opomenuo, da nema smisla da sam stalno sa njim, a treba da boksujemo. Na šta sam ja upitao – Pa, kakve to veze ima? – Otišao je bez odgovora.
Ušavši u ring, pogledao sam preko puta u njegov ugao. Bio je ozbiljna lica, zauzet završnom komunikacijom sa trenerima. Ja sam se čudno osjećao, treba da se borim sa najboljim drugom… Kako li će to izgledati? Znao sam da ćemo se obojica boriti svom snagom za pobjedu, ali ipak, u meni je preovladavao onaj osjećaj prijateljstva, bliskosti… Čekao sam da pogleda u mene, kada se to desilo ja sam mu namignuo i nasmijao se, međutim on nije reagovao na to. Sudija nas je pozvao na sredinu ringa da se pozdravimo, pružili smo ruke, dodirnuli se rukavicama i pogledali u oči… Vidio sam kameno lice, čovjeka koji je „zaboravio“ da smo drugovi, oštar, odlučan pogled, onoga koji hoće da pobijedi, i za koga ništa drugo ne postoji. – Vidi ti njega! – rekoh u sebi, krajnje ogorčen njegovim odnosom prema mom ponovljenom osmijehu – Tako znači, ne poznaješ me, e, sad ćeš da vidiš! – Čim je borba počela, i publika je počela da zviždi (znali su za naše druženje), ali je poslije prve oštre razmjene udaraca utihnula. A kad se moj drug Škaro našao sredinom runde u nokdaunu, klateći se na staklenim nogama, poslije tri vezana udarca koja sam mu zadao, bilo im je jasno što slijedi… Bila je to bespoštedna borba, ovacije su trajale tokom čitavog meča. Poslije proglašenja pobjednika (odlukom 5:0), zajedno smo zagrljeni napustili ring.
Dodaj komentar