Ranko Didanović, legenda užičkih „građevinara”
Neumorni sportski pregalac i legenda užičkog fudbala Ranko Didanović deo je užičkog GP Zlatibora četiri i po decenije. U ovom klubu bio je „devojka za sve”, i ekonom, i kapiten, i član uprave. Teren u Krčagovu njegov je drugi dom.
U svet fudbala ušao je sasvim slučajno.
– Na školskom takmičenju u Velikom parku „snimio” me je profesor Tomo „Dikan” Mihajlović i doveo u Slobodu – seća se Didan, kako ga prijatelji oslovljavaju.
Međutim, dres najstarijeg fudbalskog kolektiva sa obala Đetinje nije nikada obukao.
– Dobio sam žuticu, tako da sam van terena proveo skoro godinu i po dana. Nije mi bilo lako, ali izdržao sam. Pobedio sam bolest i ubrzo se vratio fudbalu.
„Krivac” za dolazak u redove „građevinara” bio je školski drug Vladica Đokić. Bilo je to početkom 80-tih.
– Došao sam i ostao. I dan-danas sam tu. Punih 28 sezona sam igrao u klubu i u plavom dresu sa brojem dva odigrao skoro hiljadu utakmica. Počeo sam kao štoper, a onda prešao na desnog beka i tu ostao. Do 2005. sam i radio u istoimenom građevinskom preduzeću, čiji je deo bio i moj otac Radisav.
Prvi seniorski nastup beleži u Tutinu.
– Bilo je to za 1. maj. Praznik. Neki stariji igrači su „odmarali”, dok smo mi mladi dobili šansu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Dao sam sve od sebe da se pokažem i dokažem.
Ne zaboravlja plejadu izvanrednih stručnjaka koji su bili njegovi treneri.
– Izdvojio bih Vlasta i Ratka Jokića, Zdravka Tošića, Dušana Arsenijevića, Dragana Popovića, Srba Obućinu, ali ništa manje nisam naučio ni od majstora svog zanata kakvi su bili Miki Pavićević, Vlade Grujičić, Gvozden Radulović, Rodoljub Žunić, Miodrag Langović, Mijo „Lipso”, Miloš Loše Petrović, Slobodan Cerović, Branko Novaković, Jerko Jovanović, Zoran Jovičić, Ivica Cvetanovski, Nihad Nalbantić i „Krivi” Ršumović.
Uvek je kolektiv stavljao u prvi plan. Zato podvlači i imena vrhunskih saigrača.
– Kakve su samo sve ljudske i fudbalske veličine nosile dres našeg kluba. Kad se samo setim šta su sa loptom radili Božo Francuz, Milutin Tokmaković, Miloš Petrović Loše, Mibe Nedeljković, Branko Novaković, pa Žuga Karadarević, Đoko Vitorović, Beli Maksimović, Zoran Kanački, Stevo Bataković, Zoran Todosijević Sijuks, Mijo Starčević, Dragan Novaković, Slobo Novaković…
Bio je jedan od glavnih temelja najbolje generacije kluba, koja je od 1999. do 2002. vojevala u našoj drugoj fudbalskoj diviziji.
– Najlepši trenutak karijere bio je ulazak u drugoligaško društvo. U odlučujućem meču smo pobedili komšije iz Jedinstva. Bila je to prava „užička priča”. Samo sa igračima iz naše sredine ostvarili smo najveći klupski uspeh. Time smo potvrdili da se do cilja može doći i bez mnogo novca, ali sa neviđenom željom i ljubavlju prema klubu.
Rado pamti i prve godine 90-tih.
– Užički fudbal bio je u tada naletu. Istovremeno, Sloboda i mi izborili smo plasmane u viši rang. Sloboda je postala prvoligaš, a mi, pod komandom Vlasta Jokića, članovi Srpske lige. Užice je tada bilo u znaku fudbala i slavilo naše uspehe. Gradom je išao „voz”, a „vagoni” su bili fudbaleri, navijači, sugrađani… Slika koja se ne zaboravlja.
Bilo je to vreme prepunih tribina stadiona GP Zlatibora, kome su Užičani nadenuli nadimak Blatuša.
– Ni igla nije mogla da padne među gledaoce na meču sa Novim Pazarom. U utakmici za pamćenje slavili smo sa 4:2. I u meču sa „Banetom” iz Raške imali smo neviđenu podršku. Klicalo se klubu, igračima…
Najneizvesniji su bili okršaji sa užičkim klubovima.
– Gradski derbiji uvek su imali posebnu težinu. Protiv Jedinstva, Prvog Partizana i Slobode pružalo se i više nego što se moglo u tom trenutku. Neretko je odlučivala jedna, jedina lopta. Gol koji ne zaboravljam je onaj u mreži Slobode. Tim golom smo u jednom od mečeva pobedili komšije sa druge strane Dovarja.
Ne krije da je bilo poziva iz drugih sredina.
– Sloboda mi nije bila suđena. Nije se dalo. Uvek je sticaj nekih okolnosti presuđivao. Zvali su me i iz nemačkog Progresa, gde je igralo nekoliko Užičana. Dobio sam i papire. Ali…
GP Zlatibor je tokom svoje istorije prošao dug put, a velike zasluge za to pripadaju i ljudima iz uprave.
– Nemerljiv doprinos razvoju kluba i najvećim uspesima dao je Milija Cvrkotić, veliki čovek i sportski radnik. Uz klub su srcem i dušom bili i Momo Bajović, Milorad Paovica, Rade Stjepanović, Dragoljub Lečić, Bude Avramović, Nebojša Lekić… I ti ljudi su zaslužni za ulazak u drugoligaško društvo, ali i za činjenicu da su o nama pričali svi u Srbiji. Poznati trener Ratko Jokić imao je običaj da kaže da su pomenuti ljudi činili upravu koja je bila jača od Centralnog komiteta. Radili smo kao švajcarski sat. Svi smo učili od starijih i svoje znanje prenosili mlađima. Kasnije je klub ulazio, ali i ispadao iz liga, ali je opstao i iznedrio veliki broj talenata. Na to smo ponosni.
I danas ne može bez fudbala, u „GP”-u.
– Klub nije baš u nekoj dobroj finansijskoj situaciji. Malo je onih koji pomažu, ali verujem da će opstati. Biću uz „građevinare” dokle god me bude nosila snaga, jer bez njega ne mogu. Klupske prostorije u Krčagovu su sređene vrhunski i samo čekamo odluku kako će se, zbog situacije sa koronom, igrati u nižim ligama, pa da opet budemo na našem terenu. Proći će i ova muka – optimista je legenda „građevinara”, koji, pored fudbalskih, već godinama velemajstorski rešava i sve probleme Užičana, kao i potpisnika ovih redova, sa vodovodnim instalacijama.
D. Pejić
UZ TRI DEVOJKE JE SVE LAKŠE
Kroz osmeh, naglašava da mu je porodica uvek bila najveći oslonac. Za suprugu Draganu kaže da je heroj, jer je istrpela i izdržala sva njegova odsustvovanja iz toplog doma. Drago mu je što su obe kćeri nasledile sportski gen.
– Trenirale su gimnastiku i košarku – ponosno će Didan. – Iva studira nemački jezik, dok je mlađa Vanja četvrta godina užičke gimnazije i deo ženskog pogona „Plej ofa”, užičke fabrike košarke.
NAGRADA SPORTSKOG SAVEZA UŽICA
Pre šest godina, na predlog Udruženja sportskih novinara Užica, uručena mu je nagrada užičkog sportskog saveza za najboljeg sportskog radnika.
– Draga mi je ova nagrada, jer je satisfakcija za sav dosadašnji trud. Nije lako u svom gradu biti među najboljima, a ovo priznanje je i velika čast, ali i velika obaveza i motiv više da istrajem u svom nastojanju da se što više dece uključi u fudbal i sport uopšte. Manje kompjutera, više lopte i trčanja.
O KRIZI UŽIČKOG FUDBALA
Teško mu pada činjenica da je užički fudbal nisko pao u poslednjih nekoliko godina. Povratak Slobode među srpskoligaše, čini se, vraća veru u neke bolje dane.
– Rešenja uvek ima, a u ovom slučaju ono leži u mnogo jačem radu sa mlađim selekcijama. Kvalitet se mora prepoznati na vreme i ne smemo dozvoliti da nam talentovana deca odlaze u druge sredine. Bez sopstvene baze nema budućnosti. Rad na duge staze donosi jezgro kvaliteta, a onda i nadogradnju. Ne može se bez želje, volje i srca, kao i karaktera, koji je najbitniji u sportu.
Dodaj komentar