(iz knjige „Štit i mač“)
Za Kasijusa Kleja (kasnije Muhamed Ali) prvi put sam čuo kao dječačić, uoči njegove borbe sa Soni Listonom 1964. godine. Tada nijesam znao šta je to – boks; ali sam slušajući priče pune opisivanja, divljenja, prepirke i prognoza starijih razumio, da je biti bokser, nešto posebno…
Sjećam se, kako sam žalio tog mladog Kleja koji treba da se bori sa strašnim, snažnijim protivnikom, jer svi su govorili da nema nikakve nade za njegovu pobjedu… i radosti kad je on ipak pobijedio! Osjećanja iz tih nekoliko dana, u sjećanju su mi ostala kao daleki, nejasni zov… Tada se u meni začela i sakrila jedna želja – da čeka svoj trenutak!
Kada je poslije pet-šest godina moj stariji brat Dragan, počeo da trenira boks, ostvaruje prve pobjede i uspjehe, a ja doživljavao atmosferu navijanja, strepnje i slavlja, onaj zov je postao jasan i – želja se probudila!
Često sam, kada bih ostajao sam u kući, ispred ogledala pokušavao da imitiram Klejov ples po ringu, zadavao udarce zamišljenom protivniku, i pri tom pravio grimase poput njega, spremajući se da kad odrastem zauzmem njegovo mjesto… Uskoro sam počeo da treniram, no imao sam svega četrdesetak kilograma; i to mi je bio glavni problem: – Kako da budem prvak teške kategorije, tako lagan? Dobro, porašću i ugojiću se, možda ću biti teškaš? – tješio sam se.
Pošto sam u nekim od svojih prvih nastupa osjetio ukuse poraza, i naslutio težinu ostvarenja moje želje, pomirio sam se sa tim da će mi Klejove visine vjerovatno ostati nedostižne. Uostalom, on je i inače bio kao iz nekog drugog svijeta; no i u ovom našem – bilo je toliko vrhova za osvajanje!
U to vrijeme, Mate Parlov (iz Pule) je postao prvak Evrope, zatim Olimpijski i Svjetski prvak! Za nas dječake, koji smo pravili prve bokserske korake u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije, postao je uzor kome smo svi težili. Prvi je prokrčio put do vrha, i poput svetionika nam ga osvjetljavao. On je bio dokaz da i mi možemo tamo – jer, imamo iste uslove kao i on, treniraju nas isti treneri… trebalo je samo da budemo uporni, želimo, i vjerujemo u sebe poput njega i – uspjećemo. I bi tako! (Ta naša generacija je najuspješnija u istoriji Jugoslovenskog sporta po broju osvojenih medalja.)
Kada sam krajem 1979. godine, kao prvak Evrope, prvak Mediterana, i osvajač „Zlatne rukavice“, proglašen za najboljeg sportistu Jugoslavije, moje zadovoljstvo prilikom dobijanja tog priznanja je bilo uvećano njegovim prisustvom i čestitanjem – stajao sam uz svog uzora, ponosan što sam dosegao njegove visine!
I sada osjećam poštovanje, i dug prema njemu, zbog svega što nam je značio.
Ovo pišem, da bih istakao ulogu, značaj i potrebu za njegovanjem, čuvanjem i poštovanjem, pravih uzora u sportu. Ne zbog njih (oni su to što jesu), nego zbog onih koji su na početku varljivog puta, ostvarenja svojih želja i snova u sportu.
– Da ne bi zalutali, ili odustali, bez njihove svjetlosti!
Dodaj komentar