Od petka do nedelje CSKA, Armani, Real Madrid i Barselona boriće se u Kelnu za titulu prvaka Evrope. Dobar razlog da malo zavirimo u istoriju u nadi da će naši mlađi čitaoci ponešto novo saznati.
Fajnal four dugujemo američkoj studentskoj košarci (NCAA). Davne 1939. u Evanstonu, država Ilinois, održan je završni turnir studentskog šampionata SAD. Prvi šampion postala je ekipa Oregon Vebfuts (na slici) pobedivši u finalu Ohajo Stejt 46-33. Hroničari su u dvorani za 5.000 mesta zabeležili prisustvo oko 500 navijača, dok se danas završni turniri igraju u najvećim dvoranama širom SAD pred 70.000 ( i više) gledalaca, a događaj je jedan od najgledanijih u istoriji TV. Prava prenosa za osam narednih godina plaćena su 8,8 milijardi dolara.
Prvi heroj NCAA finala bio je Džon Dik, autor 13 poena. Najbolji strelac turnira sa 40 poena bio je Đžimi Hul iz tima Ohajo Stejt. Oregon je te sezone od 34 utakmice dobio 29. Postigli su 1.682 poena što je dalo prosek od 49,5 po meču. Prvi trener-osvajač NCAA završnog turnira bio je Hauard Hobson. Treće mesto osvojila je Oklahoma, a četvrto Vilanova. Te prve godine nije birana najbolja petorka turnira, ta tradicija je počela naredne 1940. U najbolji kvintet su ušli Mart Hafman (Indijana), Džej Mekriri (Indijana), Bob Menke (Indijana), Hauard Engelman (Kanzas) i Bob Alen (Kanzas).
Premijera u Evropi 1966.
FIBA je osam prvih sezona Kupa šampiona prvaka kontinenta dobijala posle finalnih utakmica po sistemu kod kuće i u gostima, ili na neutralnom terenu. Za 1966. odlučila je da primeni američku formulu F4. Istorija kaže da su prvu utakmicu po ovom sistemu 30. marta 1966. u Bolonji igrali Slavija Prag i AEK iz Atine. Bilo je 103-73 za češki tim, u kome je blistao centar Jirži Zidek, otac kasnije zvezde NCAA (Arkanzas) i Evrope (Žalgiris) Jiržija Zideka juniora. U drugom polufinalu Simental, današnji Armani, pobedio je CSKA 68-57. Finale je pripalo Simentalu 77-72, koji je postao prvi italijanski klub sa titulom prvaka Evrope. Do tada su dominirali sovjetski timovi – ASK Riga je imao tri titule, CSKA dve a Dinamo Tbilisi jednu. Kuriozitet ili ne, tek CSKA i Armani prisustni su i ovih dana u Kelnu.
Godinu dana kasnije formula F4 primenjena je u Madridu. Igrali su Real Madrid-Olimpija (88-86) i Simental-Slavija (103-97). U finalu Real je bio bolji 91-83, sa sjajnim Emilijanom Rodrigezom koji je dao 28 poena. Majls Ajken je dodao 24, a Kliford Luik 17.
Gospodin Bora Stankovič, dugogodišnji generalni sekretar FIBA, nije mogao da mi kaže zašto je FIBA posle Madrida odustala od formule F4, ali mi je pričao da je posle njegovog putovanja u SAD 1970. ponovo oživela, mada je na realizaciju čekano do 1988.
Povratak formatu posle 21 godine
Preskačem sve sezone do 1988. Jedna utakmica u finalu igrala se sve do 1987/88 koja je završena formatom F4 u Ganu (Belgija).
Sezonu 1987/88. počela su 23 tima-šampiona svojih zemalja, a posle dve runde direktnih eliminacioja formirana je liga sa 8 ekipa. Činili su je Partizan Beograd (10-4 na kraju ), Aris Solun (9-5), Trejser Olimpija Milano (9-5), Makabi Tel Aviv (9-5), FC Barselona (7-7), Saturn Keln, SR Nemačka (5-9), EB Ortez, Francuska (4-10) i Našua EBBC, Holandija (4-10). Pre početka bilo je odlučeno da prva četiri kluba idu na F4 kome je domaćin bio Gan.
Prvu utakmicu po novom/starom formato odigrali su prvoplasirani Partizan i četvrti Makabi. Pobedio je izraelski tim sa 87-82. Za Partizan su igrali Vlade Divac (19 poena), Žarko Paspalj (18), Goran Grbović (19), Aleksandar-Saša Đorđevic (2) i budući najtrofejniji trener Evrolige Željko Obradović (8). Makabi je predvodio Kevin Magi sa 31 poenom, Vili Sims je dao 18 a Ken Barlou 15.
U drugom polufinalu Trejser Olimpija Milano nadmašila je Aris identičnim rezultatom 87-82. Blistao je veteran Bob Makadu sa 39 poena, pratio ga je Rik Braun sa 28. Nikos Galis je dao 28 poena za Aris, Slobodan Subotić dodao je 23 a Panajotis Janakis 13.
Finale je igrano 7. aprila. Prvo je Partizan u meču za 3. mesto pobedio Aris 105-93, a u velikom finalu trijumfovao je Trejser 90-84. Bob Makadu je dao 25 poena uz 12 skokova, Riki Braun i Majk Dantoni dali su po 17, dok su najefikasniji u ekipi Makabija bili Doron Đamši sa 24 i Kevin Magi sa 21 poenom. Utakmica je bili izjednačena, sa stalnom prednošću ekipe iz Milana, ali je Makabi u finišu izjednačio. U posledja dva minuta ušlo se sa 84-80 za italijanski tim. Pobedu je košem za 89-82 overio Bob Makadu.
Isti format zadržan je i naredne sezone. uU finalnoj grupi opet je bilo osam timova, a posle 14 kola na Fajnal four u Minhenu plasirali su se Makabi (12-2), Barselona (11-3), Jugoplastika i Aris (po 8-6). Završnica je izmakla Limožu (5-9), Skavoliniju (5-9), CSKA (4-10) i Našui (2-2). U polufinalnim mečevima Makabi je pobedio Aris 99-86, a Jugoplastika Barselonu 87-77. Makabi je u finalu bio favorit, ali trijumfovao je talenat igrača Jugoplastike,75-69. Blistali su Dino Rađa (20 poena, 10 skokova) i Toni Kukoč (18 poena).Trijumf Jugoplastike bio je veliko iznenađenje jer se radilo o najmlađem timu i bez stranaca. Na klupi je bio takođe mladi trener Božidar Maljković kome je to bio prvi od niza velikih trofeja u karijeri.
Jugoplastika je u narednoj sezoni 1989/90. odbranila titulu. Finalni turnir igran je u Saragosi gde je Barselona stigla sa prve pozicije posle 12-2 u ligi 8 timova. Jugoplastika je bila druga sa 11-3, Limož 3. sa 10-4 a Aris kao četvrti sa 8-6. Nisu uspeli Filips Milano (7-7), Makabi (6-8), Komodor Den Helder (Holandija, 2-12) i Leh Poznanj (Poljska, 0-14).
U polufinalu Barselona je pobedila Aris 104-83, a Jugoplastika Limož 101-83. Barselona je u finalu igrala kao kod kuće jer su mnogi navijači pristigli u Saragosu, ali talenat ekipe iz Splita opet je došao do izražaja. Blistao je Toni Kukoč, pratili su ga Rađa, Duško Ivanović i Velimir Perasović svi sa po 12 poena.
Jugoplastika je u sezoni 1990/91. ostvarila het-trik, nešto što nije uspelo nijednom timu od vremena ASK Riga u tri prva izdanja Kupa šampiona 1958,1959 i 1960.Na završni turnir u Pariz stigli su Barcelona (11-3), Jugopastika koja se te sezone, po sponzoru, zvala Pop 84 (9-5), Skavolini i Makabi (po 8-6).
Ispod “crte” ostali su Aris (7-7), Bajer Leverkuzen (Nemačka, 6-8), Kingston London (4-10) i Limož (3-11). Barselona je u polufinalu pobedila Makabi 101-67, a Pop 84 Skavolini 93-87. Kuriozitet finala bila je činjenica da je na klupi Barselone sedeo Božidar Maljković, tvorac velikog tima iz Splita. Na klupi Splićana bio je Željko Pavličević, prvak Evrope sa Cibonom 1986. Osim Maljkovića, nedostajao je i Dino Rađa, ali su Splićani još uvek imali genijalnog Tonija Kukoča, mada je junak finala bio centar Zoran Savić sa 27 poena i 4 skoka. Odličnu utakmicu, najbolju u sezoni, odigrao je Ejvi Lester, stranac u timu iz Splita.
Nova etapa: Evropska liga
Za sezonu 1991/92 FIBA je pripremila reformu takmičenja i – godinu dana pre UEFA – napravila autentičnu Evropsku ligu jer su košarkaški najrazvijenije zemlje dobile pravo da prijave po tri tima. Među njima je bila i nekadašnja Jugoslavija u kojoj je baš u vreme početka takmičenja besneo rat. Na osnovu plasmana u posledjem šampionatu Jugoslavije u sezoni 1990/91 bila su prijavljena tri kluba: prvak Slobodna Dalmacija (novo ime Jugoplastike, po lokalnom dnevnom listu iz Splita), finalist Partizan (Beograd) i treća Cibona (Zagreb). Zbog situacije u zemlji, FIBA je obavezala sva tri kluba da svoje utakmice kao domaćini igraju van teritorije Jugoslavije. Sva tri su izabrala Španiju. Slobodna Dalmacija je odabrala La Korunju, Cibona Puerto Real a Partizan Fuenlabradu.
Takmičenje su počela 33 tima ali je posle prve runde ostalo 16, podeljenih u dve grupe. Posle 14 kola u grupi A prva četiri mesta i plasman u četvrtfinale izborili su Virtus Bolonja, Barselona i Makabi (svi sa bilansom 10-4) i Cibona (9-5). U grupi B prvi je bio Huventud iz Badalone sa 11-3, Estudijantes Madrid i Filips Milano bili su drugi i treći sa po 10-4, a na 4. mesto plasirao se Partizan sa 9-5. Na njegovoj klupi sedeo je Željko Obradović koji je pred Evropsko prvenstvo 1991. u Rimu naprasno završio igračku karijeru i sa 31 godinom postao trener. Treba reći da je u njegovoj senci, kao dragoceni savetnik, bio profesor Aleksandar Nikolić, svojevremeno prvak Evrope sa Injisom, a u ulozi savetnika pomagao je Bogdanu Tanjeviću u Trstu i Božidaru Maljkoviću u Splitu.
U četvrtfinalnim mečevima Filips je sa 2-0 eliminisao Barselonu, Huventud je istim rezultatom bio bolji od Cibone, Estudijantes je sa 2-1 eliminisao Makabi, dok je Partizan istim rezultatom bio bolji od Knora, kako se te godine zvao Virtus iz Bolonje. Posle 16 utakmica (računajući i dve protiv Solnoka u osmini finala) daleko od kuće, FIBA je dozvolila Partizanu da prvu četvrtfinalnu utakmicu odigra pred svojom publikom. Knor je pobeđen 78-65, ali favorit za odlazak na F4 u Istanbul bio je italijanski tim jer je imao dve utakmice kod kuće. Prvu je dobio (61-60), ali je treću izgubio (65-69). „Beskućnik“ Partizan plasirao se na završni turnir, ali glavno iznenađenje tek će uslediti.
U prvom polufinalnom duelu Partizan je po treći put u sezoni pobedio Filips (82-75), dok je u drugom Huventud bio bolji od Estudijantesa 91-69. Španski tim je bio favorit u finalu, ali Partizan je svoju sezonu iznenađenja kompletirao trijumfom. Utakmica je bila izjednačena, Huventud je u poslednja dva minuta ušao sa malom prednošću (68-65). Tomas Đofresa je 10 sekundi pre kraja doveo svoj tim pred titulu, bilo je 70-68 za Huventud, ali Saša Đorđević je sa loptom prešao ceo teren, digao se na šut za tri poena i – pogodio! Tandem Danulović (25 poena)-Đorđević (23) bio je najzaslužniji za – imajući u vidu okolnosti – jedno od najvećih iznenađenja u istoriji takmičenja. Predrag Danilović je proglašen MVP turnira, a u najbolju petorku, uz njega, ušli su Saša Đorđević, Đordi Viljakampa, Harold Prisli (obojica Huventud) i Slaviša Koprivica (Partizan).
Trofej je četvrti put uzastopnu otišao u zemlju koja se raspadala u krvi ali je još uvek imala dobru košarku.
Preskačem nekoliko sezona u kojima na F4 nije bilo timova sa prostora bivše Jugoslavije, ali su zato naši treneri nastavili dominaciju. Boža Maljković je napravio čudo sa Limožem 1993, Željko Obradović je slavio sa Huventudom 1994. i Realom 1995, Maljković je ponovo bio prvak 1996. sa Panatinaikosom a 1997. red je došao na Dušana Ivkovića i Olimpijakos.
Bila je to deveta uzastopna titula za nekog trenera sa prostora bivše Jugoslavije. Božidar Maljković je slavio 1989. i 1990. sa Jugoplastikom, 1993. sa Limožem, 1996. sa Panathinaikosom. Zeljko Obradović je trofej osvajao 1992. sa Partizanom, 1994. sa Huventudom, 1995. sa Real Madridom. Zeljko Pavličević je bio šampion 1991. sa Pop 84 (bivša Jugoplastika) a Dušan Ivković 1997. sa Olimpijakosom.
(Nastaviće se)
Photo: Euroleague, Twitter
Dodaj komentar