Evo već petnaest dana ne izlazim iz kuće. Skoro čitavo vrijeme ležim (mirujem) po savjetu doktora; sem kada (dva put dnevno) dođe medicinska sestra iz patronažne službe, da mi da inekcije…
To jutro je bilo kao i svako drugo, ustao sam spremio se, i krenuo da silazim niz stepenice. Odjednom, osjetih oštar, jak bol, u listu lijeve noge, pomislih da mi je pukao mišić (ali kako, pitao sam se, kad nijesam napravio nikakav nagli pokret, niti je mišić bio opterećen?) Uglavnom, jedva sam mogao da se krećem; Poslije dva dana, ipak pođoh na pregled… Doktor Fatić me je pažljivo pregledao (ultra zvuk), u jednom trenutku reče: – Evo ga, tromb!…
Mirovao sam ležeći, i razmišljao (između ostalog) o tome, kako život u jednoj sekundi može da se preokrene, ili prekine. Pomislih, šaleći se sa sobom „Znači, tromb je otprilike kao kakav diverzant, primirio se, i čeka svoj trenutak!“
Teološko tumačenje bolesti, govori o tome, kako je svaka bolest data čovjeku od Boga, i po Njegovom promislu. I da se to dešava, kao upozorenje, pouka, i upustvo o neophodnosti smirenja. U svakom slučaju, bolest nije kazna, nego naravoučenije…
Ovih dana sam o mnogo čemu razmišljao. Rijetko se dešavalo da budem u bolesničkoj postelji, ali ipak jeste. Sjećao sam se kako mi je 1994 godine, boravak u bolnici zbog Hepatitisa B, prekinuo karijeru, ali i pomogao da se „presaberem“, i jasnije vidim greške koje sam pravio u odnosu sa ljudima, ali i ljude, njihovu prevrtljivost i nepouzdanost. Interesantno je, kako iz tog ležećeg položaja sve one visine kojima sam težio, i na koje sam se uspinjao, izgledaju male, bezvrijedne, i gotovo smiješne. Kako se iz tog položaja, i situacije bolesnog čovjeka, jasnije sve sagledava, i procjenjuje, a život dobija drugu dimenziju.
Vjerovatno zbog toga, što nam sve one životne, opijajuće, zavodljive, radosti i slasti, nijesu dostupne, a ni mi njima!
Dakle, odavno sam prošao tu školu, i zapamtio lekcije…
Već sam pisao o tome, da volim da razmišljam o prošlosti (toj najvećoj učiteljici života).
Pa mi tako prođe kroz glavu pomisao – kako je Bog dobar! Kako je mene, siroče, posmrče, iz položaja neželjenog, često samotnog dječaka, koji je patio zbog toga što nema oca, i što ga otac nikada nije držao u naručju, i pomazio ga (jer je nesrećnim sličajem preminuo, dva mjeseca prije mog rođenja), uzdigao do nekih „visina“ ovog svijeta. Što me je dovelo u poziciju, da budem voljen, obožavan, priznat i cijenjen, i da osjetim i spoznam ljubav Njegovu! I kako od odbačenog kamena, često napravi krajeugaoni…
A, to mi je sve omogućeno preko bavljenja boksom.
Kako su čudni putevi Gospodnji!
Boks sam počeo da treniram kada sam imao 14 godina -1972 g. Interesantno je da su te godine počeli da se boksom bave i neki od kasnije najvećih šampiona Jugoslovenskog boksa: Šaćirović, Puzović, Rusevski, braća Kačar… Zatim manje uspješni, ali takođe odlični bokseri – reprezentativci: Agotić, Pašćik, D.Jovanović, Z. Mugoša, Radulović… Zajedno smo se pojavili na Omladinskom prvenstvu Jugoslavije u Osijeku 1973 g. i od tada se nismo razdvajali, počevši od priprema omladinske reprezentacije Jugoslavije, i nastupa za nju na raznim takmičenjima. Kasnije su dolazila ozbiljna, teška prvenstva, na kojima smo nastupali, i na kojima smo zajedno sazrijevali, i uzrastali do zvanja šampiona. Interesantno je da su od svih nas na onom prvenstvu u Osijeku, zlatne medalje osvojili samo Puzović i Rusevski!
Od tada su prošle mnoge godine, u kojima je bilo i meda i žuči, u nama i među nama, ali ipak smo sve prevazišli i ostali ono što smo bili – braća po oružju!
Ova naša družina se svake godine tradicionalno okuplja u retoranu „Nostalgija“ na Beogradskom Sajmu. Tu se uz muziku i pjesmu družimo, pjevamo, evociramo uspomene, šalimo se, i budimo one mladiće u nama…
Tako je bilo i prije tri godine, za vrijeme SP u Beogradu (2021).
Dotakosmo se te interesantne činjenice, da je većina nas, osvajača najvećih medalja, i titula, počela karijere zajedno, tada u Osijeku, 1973 godine…
Kada sam se vratio kući, pod tim utiskom, jedne večeri napisah tekst bokserske himne, za koju je muziku komponovao naš prijatelj, muzičar Mikica Antonić, ali je trebalo još nešto da se doradi, i na tome je nažalost ostalo…
07.06.2024.
Evo te pjesme:
ORLIĆI IZ ’73.
To su: Šaćko, Puza, Ace, Sloba, a i ja,
nisu Rile, Memet, Vujke… ali jeste Tadija.
Kao djeca sanjali smo jedan isti san,
orliće u gnijezdu što čekaju dan.
Dan za prvi let i druženje sa nebom,
da postanu pravi orlovi-tamo jednom.
Da nošeni vjetrom, osjećaju snagu i moć,
maštaju o tome da će možda i do zvijezda doć’…
Poslije smo radili – ama, sve što treba,
ne bil’ došli konačno, do željenog neba.
Spartanskim životom sebe smo kalili,
žrtvujući godine i mladost, nismo se žalili.
Poslije mnogo truda, krvi, znoja, i najtežih iskušenja,
stajao je svaki od nas, (kao orao na vrhu stijenja)
na postolju pobjedničkom, smješeći se onom snu,
orliću i orlu… nebu… govoreći: Evo, i ja sam tu!
26.11.2021.
Dodaj komentar