Nedelja je, 13. novembar i danas igra Partizan, a ja sam se ipak odlučio da se uputim ka Belegišu, gde se igra utakmica između Podunavca i Borca iz Šajkaša.
Zapravo želeo sam da se još jednom uverim u kvalitet i talenat koji sam primetio da se skriva na terenima Srpske lige.
Da budem još precizniji, veliku pažnju svojim nastupima mi je privukao mladi fudbaler Podunavca, sa brojem 8, Srđan Cvetković.
A kako i ne bi? Momak koji igra na poziciji desnog beka, a krasi ga toliko toga.
Prvenstveno, izuzetne atletske predispozicije. Visok je čak 186 cm, a vrlo je eksplozivan.
Uz to ima i dug korak koji mu pomaže da dobije svaki duel, a da čak nema ni kontakt sa protivničkim igračima.
Neodoljivo me podseća na Nikolu Milenkovića, ili popularno, na „Blekija“. Najpre zbog same konstitucije tela, a zatim i zbog načina igre i sigurnosti koju uliva u odbrani.
Takođe, kao veliki bonus vidim što je uz sve to i veoma ofanzivan.
Bez sumnje, kompletan igrač na toj poziciji.
Prosto može da odgovori svim zahtevima na terenu i vrlo lako da se snađe u više sistema igre.
Od onog klasičnog 4-4-2, do modernog i nešto zahtevnijeg 3-5-2.
Pored toga, veoma je dobar tehničar, ima neverovatnu kontrolu lopte, sjajan prijem i još bolji pregled igre. Samim tim, veoma često razigrava saigrače i spaja ih sa golom.
Identično se služi sa obe noge, što me je dovodilo u nedoumicu koja mu je jača.
Računao sam da je u pitanju desna, zbog pozicije na kojoj igra, dok me nije iznenadio jednim sjajnim volej udarcem levicom!
Naime tada je Podunavac gostovao Jedinstvu, bila je to jedna veoma teška i tvrda utakmica, što je dokazao i rezultat iako je gol postignut veoma rano, u 13. minutu, do kraja utakmice mreže su mirovale.
Upravo se Cvetković postarao za taj jedan gol, tri boda vredan, ali kakav gol?!
Nakon jedne ubačene lopte u kazneni prostor Jedinstva, jedan od Cvetkovićevih saigrača je podigao loptu glavom, a mladi desni bek se našao na pravom mesto u pravo vreme i onda, „bum“!
Lopta je bukvalno prohujala golmanu kroz uši! Pomislio sam u sebi, sreća da ga nije ovaj mali bombarder pogodio u glavu, „prebacio“ bi ga zajedno sa loptom iza linije.
Upravo ovakvi potezi su me još više zainteresovali za ovog mladog igrača, čiji sjaj su mogli videti svi prisutni na tribinama.
Šta tek reći za lopte, kojima Cvetković pogađa u „trepavicu“ svoje saigrače i tako kreira stopostotne šanse?
Tačnije, na utakmici između Podunavca i Radničkog 1912 iz Sombora, bio sam iznenađen preciznošću, a još više letom lopte koju je uputio desni bek domaće ekipe.
Tada je Cvetkoviću ostavljeno vrlo malo prostora, ali za njega sasvim dovoljno da uputi centaršut kao da se igralo sa čuvenom „Džabulani“ loptom. Da, onom sa Svetskog prvenstva u Južnoj Africi, koja je mučila najbolje i najagilnije golmane, upravo zbog te čudne putanje i „propadanja“.
Kao što sam već pomenuo, i tada je pogodio u „trepavicu“, saigrača Marka Labovića, a ovaj je jako tukao glavom i poslao loptu golmanu iza leđa!
„Ovaj mali je izvanredan“ rekao sam naglas uz izmamljen osmeh i erupciju oduševljenja nakon ove asistencije. Zatim sam pomislio, kako to da je u ovom rangu takmičenja, zar ga nije prerastao?
Između ostalog to me je navelo da ponovo dođem u Belegiš, uz rizik da zakasnim na utakmicu Partizana, iako je nedelja.
Obzirom da sam zaposlen kao skaut sportske statistike u jednoj kompaniji iz Poljske, ovog puta sa sobom sam poneo i laptop kako bih uz pomoć aplikacije precizno obradio statističke podatke i kompletan učinak Cvetkovića na terenu.
Stigao sam pred sam početak meča i smestio se među masom na tribinama.
Položio sam laptop na krilo, prijavljen u aplikaciju i isčekivao sam izlazak igrača na teren.
Evo aplauza sa tribina, a evo i igrača.. Pozdravili su nas i time dobili još jači aplauz uz razne povike, koji kada se pomešaju gube svako značenje, a stvara se samo galama.
Nego, gde je „osmica“ zapitao sam se? Ne vidim ga na terenu. Sudija je dao znak za početak meča, a nisam video „sjaj“ zbog kojeg sam došao.
Povikao sam sa tribina, pitajući masu, „Gde je mali Cvetković?“.
Tada se okrenuo momak koji je takođe sedeo na tribinama, tačno tri reda ispod mene i uz osmeh odgovorio „Tu sam, ko me traži?“.
Preklopio sam laptop i spustio se do njega.
Objasnio sam mu da je on razlog zašto sam danas baš u Belegišu.
Nažalost osetio je bol u zadnjoj loži na treningu i iz predostrožnosti nije bio u protokolu za ovu utakmicu.
„Želeo sam da igram, nije strašan bol. Mogao bih da odigram lagano 90 minuta“, rekao je Cvetković.
„Nema veze, sada ćemo odraditi jedan intervju baš na tribini, pa ja odoh na JNA“, odgovorio sam mu.
„Može“ uz osmeh će Cvetković, stvarno prijatan momak, kao da se znamo.
Kada si počeo da se baviš fudbalom i kako je tekao tvoj razvoj karijere?
„Počeo sam sa 6 godina u Radničkom iz Nove Pazove, tu sam bio dve godine, a nakon toga sam otišao u školu fudbala kod Darka i Zorana Tešovića. Tu sam takođe bio par godina, a posle toga sam otišao u Altinu, u školu fudbala kod Peje. Kasnije, kao omladinac, priključio sam se Zemunu. Tada je Zemun doveo bukvalno 50-60 talentovanih igrača, a meni je u tom periodu trebala sigurna minutaža, kako bih se što bolje razvijao. Tako da sam doneo odluku da se vratim u svoj matični klub, Radnički, koji mi je garantovao minutažu. Takođe sam u Radničkom debitovao i za prvi tim, a nakon par godina, nastavio sam karijeru u Dunavu iz Banovaca. Međutim, kako srce nalaže, iz Dunava sam se ponovo vratio u Radnički, ali sam ubrzo prešao u Podunavac.“
Kakve su bile ambicije Podunavca kada si prešao kod njih?
„Oni su tada igrali u Zoni, na polusezoni su imali samo 9 bodova i borili su se za opstanak. Tada smo moja četiri saigrača i ja došli kao pojačanja, koja će pokušati da ih održe u ligi. Tako je i bilo, uspeli smo da ostanemo iznad crte, a naredne sezone smo igrali totalno rasterećeno. Bez nekih velikih ciljeva i ambicija za ulazak u viši rang, ali evo nas ovde, u Srpskoj ligi. Jednostavno je atmosfera izvanredna, kako u svlačionici, tako i na terenu, a samim tim, kada je hemija u ekipi dobra, onda su zagarantovani i rezultati.“
Koji trener je ostavio najveći trag u tvojoj karijeri?
„Bez razmišljanja, najveći trag u mom razvoju ostavio je pokojni Zoran Gligorić. Kod njega sam prošao školu fudbala kao kadet i kasnije kao omladinac, to je bio jedan ozbiljan trener i veliki stručnjak. Pored toga i veliki pedagog, imao je nameru da me vodi na probu u Vojvodinu, ali se teško razboleo i znaš onda kako sve to već ide. On je toliko dobro radio sa nama, da je iz omladinske škole za prvi tim izbacivao 7-8 igrača koji su bili toliko spremni da mogu odmah da se nametnu. Niko nas nije ni gledao kao bonuse, već kao mlade igrače koji drže ekipu.“
Koji trener ti je odredio poziciju i da li bi je menjao?
„Pomenuo sam ti da sam bio jedan period u Altini, tada smo izašli sa malog na veliki teren, a poziciju mi je odredio Vladimir Isailović. Nažalost i on je preminuo, takođe je bio veliki stručnjak i pedagog, uvek je znao kako da razgovara sa igračima i da nam pronađe „žicu“ kako bismo se što bolje pokazali na terenu. Što se same pozicije tiče, obožavam je, pogotovo jer imam prostora da pokažem ofanzivne sposobnosti. Nisam ti ja tip beka koji igra do „kofe“ i vraća loptu nazad, volim da se ubacujem, da centriram i nameštam prilike saigračima. Volim da trčim, da me ima svuda na terenu.“
Kakvo je tvoje viđenje o trenutnoj ligi i klubu za koji nastupaš?
„Video si i sam, dosta mladih igrača, perspektivnih, kojima, veruj mi, vrlo malo fali da se dokažu i da zaigraju u najvišem rangu takmičenja. Klub je stvarno sjajan, nemam šta da zamerim, uprava se odlično odnosi prema nama, nemamo nikakav pritisak. Pomenuo sam ti već da imamo sjajnu hemiju u ekipi i da je to glavni razlog zašto smo uspeli da se plasiramo u viši rang i to nakon sezone gde smo jedva izborili opstanak. Da ne budem skroman, najbolju atmosferu pravimo moja dva saigrača, a pre svega dobra drugara i ja. Sa njima putujem na treninge svaki dan, to su Mijat Trifunović, golman i Dragan Saračević štoper, on igra do mene. Mi smo kostur ekipe, od nas sve kreće. Takođe smo autoritet u svlačionici, a Saračević je i kapiten tima. Sada nam se priključio još jedan dobar drugar i stvarno kvalitetan momak Nikola Bursać, on je došao iz BSK Borče.“
Kako vidiš svoju karijeru u budućnosti, kakve su ti ambicije, ima li na vidiku možda neki transfer u viši rang takmičenja?
„Ambiciozan sam i borben, tako da svakako verujem da ću ostaviti veći trag u našem fudbalu. Iskreno ima nekih ponuda iz Prve lige, ali videćemo, idemo korak po korak. Trenutno sam posvećen Podunavcu i dokazaću svoj kvalitet na terenu. Pored fudbala i radim, znaš i sam da u nižim rangovima ne možeš živeti samo od fudbala, ali to je moja prva ljubav, nešto što zaista volim i u čemu uživam. Tako da se nadam da će se steći bolji uslovi i da batalim posao, a da se usredsredim samo na fudbal i da dam sebe iznad sto posto.“
Zahvalio sam mu se na ovom prijatnom razgovoru i uz izvinjenje rekao da moram da idem dalje, kad već ne igra, pomislio sam u sebi, ali mu nisam to rekao.
Podunavac je tada remizirao, bez golova, a Partizan, na početak čije utakmice sam malo kasnio je uspeo da savlada Novi Pazar minimalnim rezultatom, jedan prema nula.
Dovoljno da još jednom pomislim kako bi Cvetković zasijao i na terenima Super lige, kao što to čini u dva ranga ispod. I tek, koliko bi asistencija pribeležio uz svoj „Džabulani“ centaršut kada bi u ekipi imao egzekutora poput Rikarda.
Ovo je samo jedan od mnogih „bisera“ koji godinama niču širom Srbije.
Mnogi od njih nažalost nikada ne dobiju pravu priliku na velikoj sceni.
Usudio bih se da kažem domaći Superligaški klubovi „skauting“ uglavnom obavljaju na pogrešnom mestu.
Pogađate, reč je o velikom broj inostranih igrača u našem fudbalu.
Istina, pojedinci su dokazali kvalitet, ali je mnogo više onih koji za velike novce nisu opravdali očekivanja.
Zato bi upravo na ovakvim terenima mogli da pronađu mlade, domaće igrače.
Sa njima, na velikoj sceni, srpski fudbal bi sigurno još više napredovao.
Nenad Marinković
Dodaj komentar