Zaista, ne postoji ni jedna djelatnost, blagotvornija za psiho-fizičko zdravlje mladih ljudi od sporta. Jer bavljenje sportom (bilo kojim), mladoj, krhkoj, nezreloj ličnosti, donosi višestruke koristi. Prije svega mogućnost blagovremenog spoznavanja sebe, popravljanje i nadogradnju svojih osobina; upoznavanje drugih ljudi, njihovih mana i vrlina, snaga i slabosti, a kroz mnogobrojne kontakte, poznanstva, druženja, (kojih je sport prepun), i upoznavanje sa ukusima prijateljstva, odanosti, iskrenosti, ljubavi, a takođe i prevare, zavisti, pakosti – tj. upoznavanje sa svim onim što život sadrži. Dakle, sport pruža mogućnost sticanja izuzetno bogatih iskustava, i sva ona postaju dragocjene uspomene, kojima se u godinama po završetku karijere, po potrebi, ili rado, vraća…
Sjedim pored kamina uživajući u toplini njegove vatre, i razmišljajući o ovoj temi, zahvaljujem Bogu za sve što sam vidio, prošao, doživio; zaista je bogata moja riznica uspomena… A, uspomene su duši što i zvijezde nebu…
Ova toplina mi donese sjećanje na kopaoničke januarske zime 1978. i 1979. godine, na pripreme reprezentacije, duboki snijeg, hladnoću u bungalovima Vile nad sunčanom dolinom, i na jednu večernju šetnju do vile Olga Dedijer, udaljene par stotina metara. Na držanje za ruke, njen radostan smijeh i pjevušenje neke pjesme Srebrnih krila. Bilo je to sve nevino i čisto, kao snijeg po kojem smo gazili… Šta li je kasnije bilo sa njom?
Jedan od najznačajnijih pokretačkih činilaca za svakog sportistu, je onaj koji daje krila ili ih grubo lomi – zaljubljenost, i želja da se svojim dobrim rezultatom, potvrdi pred izabranicom svoga srca (pogotovo u fazi nastojanja da je osvoji). U to sam se uvjerio na osnovu sopstvenog iskustva, iz onog što sam vidio i čuo od svojih drugova, a i mnogo kasnije (kao selektor reprezentacije), posmatrajući i slušajući te mlade vitezove, koji su mi se povjeravali tražeći savjet. Sjetih se, kako sam jednom od njih, kad smo bili na jednom velikom takmičenju, pomagao da svojoj dragoj piše sms poruke; on je bio srećan što će nju očarati, a ja sam se zadovoljan njegovim raspoloženjem (mada sam sebi ličio na Sirana) smiješio budućoj zvijezdi na njegovom nebu.
Često poželim da vidim stare drugove, sve na okupu… i sve one naše ljubavi, kad bi mogli da budemo svi zajedno, da se smijemo onom vremenu, i ludoj mladosti… I da taj susret bude, recimo baš na Kopaoniku… Na kraju, umjesto pozdrava, pročitao bih im ovaj citat: “Ako poslije budemo zauzeti važnim poslovima, ili postignemo počasti, ili dopadnemo neke velike nesreće – ipak ne zaboravimo nikada kako nam je ovdje jednom bilo lijepo, svima, sjedinjenim lijepim i dobrim osjećanjima koja su i nas možda za to vrijeme naše ljubavi, učinili boljima no što smo u stvari“.
Dodaj komentar