Sa Vilšajerom 1980.
.
Nedavno mi od strane nekih prijatelja bi predloženo: “Mijo, piši o nepravdi u sportu, barem ti imaš što reći na tu temu, neka mladi ljude vide što se sve može i mora prevazići da bi se uspjelo…“
I zaista, te nepravde i porazi su me činili čvršćim i odlučnijim, više nego priznanja i pobjede. Tokom čitave karijere ljudi su me prepoznavali i pamtili, koliko po titulama i pobjedama, toliko i po nezasluženim porazima i nepravdama koje su me pratile. Čak mislim, da sam im bio posebno blizak i drag, nekako više njihov, zbog svega toga što mi se događalo… Čudni su životni putevi, neko na osnovu jedne pobjede ili osvojene medalje živi na lovorikama… a neko opet, živi…
– BAPS 1978. godine (svjetsko prvenstvo u Beogradu) – Poslije četiri pobjede, u finalnoj borbi protiv Valerija Račkova (SSSR) poražen sam odlukom sudija 4:1. Prepuna hala Pionir se pola sata tresla od urnebesnih protesta i zvižduka publike, čiji sam bio ljubimac, i koja me je svojim navijanjem prethodnih dana nosila iz pobjede u pobjedu. I tako, umjesto da kao prvak svijeta budem proglašen za apsolutno najboljeg boksera prvenstva (što je bilo izvjesno), ja sam od međunarodnog žirija proglašen (samo) za najboljeg jugoslovenskog boksera.
– Olimpijada 1980. godine u Moskvi – U prvom kolu sam se sastao sa omadinskim vicešampionom svijeta Nikolasom Vilšajerom (Velika Britanija) i izgubio odlukom sudija 3:2! Meč u kojem sam se poigravao sa protivnikom, koji me čestito nije udario, i kojeg sam u 2. rundi gotovo nokautirao, oborivši ga na pod jednim desnim krošeom… Zbog žalbe našeg rukovodstva, nekoliko sati poslije meča zasijedala je specijalno osnovana komisija od 9 članova, da posmatra snimak, sa ovlašćenjem da poništi nepravednu odluku sudija ukoliko svi budu jednoglasni da sam bio bolji… Glasali su samo 7:2 za mene. Taj najveći sudijski skandal na OI, je bio povod da je kasnije na svim velikim bokserskim takmičenjima postojao žiri koji je kontrolisao, i mijenjao nepravedne sudijske odluke (ali tada, prostom većinom glasova).
– Evropski šampionat 1981. godine u Tampereu – Izgubio sam finalnu borbu protiv Aleksandra Koškina (SSSR) sudijskom odlukom 4:1. Meč u kome sam bio bolji, uprkos tome što sam od sredine 2. runde boksovao sa teškom povredom (slomljenim rebrom). I umjesto da odbranim evropsku titulu iz 1979-te, i budem proglašen za najboljeg boksera šampionata ukoliko pobijedim (o čemu me je, kao o već donesenoj odluci, obavijestio trener Miroslav Popović), pod injekcijama protiv bolova, vraćao sam se kući tužan… A kući… niko mi ni na koji način, nije uopšte čestitao srebrnu medalju sa EŠ-a… Razočaran i ogorčen, donosim odluku da napustim bavljenje sportom… No, u oktobru te godine prelazim u profesionalce (što je druga i duga priča)…
– Na kraju 1981. godine, dešava se nešto što ću uvijek osjećati kao gorčinu, i posebno bolnu nepravdu, kao primjer koliko su ljudi prevrtljivi, koliko je svaka njihova istina, svaki sud i ocjena relativna… Naime, tri puta sam proglašavan za najboljeg sportistu Crne Gore, jednom za najboljeg mladog sportistu Jugoslavije (1978), i jednom za naboljeg sportistu Jugoslavije muđu seniorima (1979) – ali činjenica da su mi oni, koji su birali najboljeg sportistu Crne Gore za 1981. godinu, naprosto oteli to priznanje, ne uzevši me uopšte u obzir, prosto izbrisavši moj rezultat (bez ikakvog obrazloženja) koji je bio bez konkurencije – ubedljivo najbolji, bacila je sjenku na sve što sam postigao, i sva priznanja koja sam dobio… Interesantno, niko nikada nije (od svih njih, koji i danas biraju i sude) ni spomenuo tu nepravdu, a kamoli se pokajao.
Sport mi je bio velika životna škola, iz koje sam saznao da tajna ljudskog biće nije samo u življenju, nego u tome – zašto živi…
Da nije bilo tih sjenki, ne bih saznao što je prava svjetlost!
Slike sa navedenih mečeva: 1. Sa Račkovom ’78. 2. Sa Vilšajerom ’80. 3. Sa Koškinom ’81.
Dodaj komentar