Komentari Sve vesti

Miodrag Perunović: Najteža borba

Jedno od najčešćih pitanja koje su mi ljudi upućivali bilo je: ”A, koja ti je borba bila najteža?” Obično sam odgovarao da ne znam, da ne mogu da se odlučim, jer ih je bilo puno teških… Ustvari, meni se nije ulazilo u tu dugu priču o najtežem meču, jer u njemu je svaki minut bio kao vječnost, a on – kao čitav život.

U mojoj 22 godine dugoj karijeri zaista sam doživio sve što se u boksu može doživjeti, penjao se trnovitim stazama do vrhova, doživljavao povrede i nepravde, boksovao sa najvećim šampionima, bivao otpisan i prežaljen, veličan i slavljen, padao i ustajao, gubio i dobijao, upoznao strah, strepnju i slabost, kao i veličinu i slast pobjeda nad njima… Sve su mi to omogućile i donijele brojne – najteže borbe. I, hvala Bogu da ih je bilo toliko…

Ipak, jedna je bila najteža od svih…

Poslije senzacionalne pobjede u prvom meču na BAPS-u (svjetskom prvenstvu) 1978. godine, nad velikim nokauterom, junakom olimpijade u Montrealu 1976. godine, Pedrom Gamarom (Venecuela), očekivao me je sledeći protivnik, nepoznati Jon Vladimir. Doduše, znalo se da bokser iz Rumunije ne može biti lak protivnik; svi su oni bili besprekorno fizički pripremljeni, snažni, stameni, fanatično borbeni, i bez velike muke se nije moglo doći do pobjede u borbi sa nekim od njih. Meni je pobjeda nad Gamarom bila ogromni podstrek: ”Kad sam pobijedio njega, vala ću i ovog Rumuna” – govorio sam sebi, pokušavajući da tako potisnem neku nelagodnu slutnju koju sam osjećao…

Čim je dat znak za početak borbe, Vladimir je jurnuo prema meni bez imalo respekta – ”baš ga briga što sam pobijedio Gamara” – pomislih (gotovo uvrijeđen), izbjegavajući taj prvi nalet. Bio je kontraš (bokser kome je lijeva ruka snažnija, i nju u gardu drži nazad), sa tijelom blago povijenim u lijevu stranu, neuobičajenog kretanja: po ringu je koračao krupnim, samouvjerenim koracima (ja sam plesao na prstima), gazeći punim stopalom, klateći kratko, gornji dio tijela lijevo – desno (što je sve zajedno izgledalo veoma prijeteći), žureći da me što prije zagradi, i upotrijebi svoje najjače oružje – lijevi aperkat! Prilikom prve razmjene udaraca, osjetio sam dejstvo tog aperkata – bolni grč u predjelu pleksusa, koji kao da parališe čitavo tijelo, onemogućava udisanja vazduha (bez kog sam ostao) i donosi neodoljivu potrebu da čučnem, ili se sklupčam na podu… ali sam svaki put, odnekud, nalazio snage i volje da izdržim, i nastavim da se borim, ne dozvolivši da moj protivnik primijeti na koje me je muke stavio… Ali, jedna muka je bila zaista posebna: sredinom druge runde primio sam pun, snažan udarac u desno oko… Odjednom mi je čitavo vidno polje postalo zamućeno! Sve mi je bilo nejasno, bukvalno – gledao sam kroz gustu maglu. „Šta je ovo… šta sad da radim?“ U djeliću sekunde sam „obradio“ više varijanti: „Ako se obratim sudiji za pomoć – borbu će prekinuti on, ili službeni ljekar kod koga će me odvesti, ako nastavim, neću moći da se orjentišem, pravovremeno uočim njegove pokrete i procijenim našu udaljenost, i sigurno će mi u toj magli „provući“ neki snažan udarac… Ali, moram nastaviti, možda će ovo brzo proći?“ mislio sam uspaničeno… Vidio sam siluetu protivnika koja kreće prema meni, uopšte nisam mogao da preciznije odredim razdaljinu, otišao sam dva-tri koraka udeseno, i pomislio kako možda izgledam smiješno, jer to radim napamet…  I, u situaciji koja mi se činila bezizlazna, desilo se čudo! U tom trenutku, dugačka pertla na bokserskoj cipeli mog protivnika se odvezala, i sudija je zaustavio borbu, njega uputio kod trenera u ugao da bi mu ovaj zavezao pertlu, a mene u neutralni ugao… To je bio spas za mene, protrljao sam oči, žmirkao i čekao, nadajući se da će mi se vid vratiti. I u tih 15-tak sekundi mi se vid povratio. Odahnuo sam od iskušenja u kome sam se iznenada našao, i krenuo u nastavak tog hoda po mukama.

Miodrag Perunović i Vladimir Jon u Bukureštu na “Zlatnom pojasu” 2000. godine

O, ni njemu nije bilo lako, bio sam i ja izuzetno spreman, brz, zadavao oštre, i serijske udarce… Nosila me je ona divna publika, svojim nezaboravnim navijanjem, a i pobjeda protiv Gamara mi je u najtežim trenucima bila podstrek, obaveza, i izvor (moralne) snage. Kao u onom trenutku početkom treće runde, kada mi je Vladimir ispunio želju… Naime, toliko puta me je precizno i bolno pogodio u pleksus kidajući mi dah, da sam počeo namjerno da otkrivam glavu, ne bih li ga namamio da promijeni metu, prosto ga moleći u sebi – Pa, ajde više, gađaj gore, evo ti otvoren put do moje glave! – To sam radio siguran u sebe, svoj refleks, i tehniku odbrane, misleći da nema šanse da me pogodi… No, on je povezao dva snažna udarca, prvi sam blokirao, ali drugi je pogodio… Kad sam ustao rekoh sebi: ”E, sad ću kao protiv Gamara…” I bi tako: otvorena borba, serijske razmjene udaraca na sredini ringa, bez prestanka i bez uzmicanja… Bio sam brži, precizniji, i zadao više udaraca… hala Pionir se tresla od ovacija publike koja je bila u transu, a kojoj je sem onog pada, sve ostalo što sam preživljavao ostalo nezapaženo.  Ali, taj nagon, ta želja, da opstanem i ostanem, i da istrajem u borbi, koji me je u tom meču održavao i odveo do pobjede, nikada me više nije napustio… Stoga mogu reći, da sam u njemu stekao svoju novu prirodu.

P.S. Uvijek mi je bilo jasno, da ono što se dešava u ringu, a što pripada duhovnoj sferi borbe: hrabrost, malodušnost, slabost, trpljenje, istrajnost, strah, zebnja, i.t.d. nije lako uočljivo gledaocu. Ali, gledajući snimak ovog meča u proteklim godinama, prosto nijesam mogao da vjerujem, koliko se, gotovo ništa od ovog o čemu pišem – ne vidi! Ali, i to – sakriti tegobu – je bio jedan od stubova nosača te moje nove prirode, koju gore pomenuh!