Komentari Sve vesti

Miodrag Perunović: Miladin Šobić

„Sjedim sam na trotoaru, prebijenu nemam paru…” – zvuci poznate pjesme koju čuh na radiju u svojim kolima, u tren mi vratiše sjećanje, živo i drago, na jedno ljeto, na početak jednog druženja i prijateljstva, koje je ispunjavalo i oplemenilo godine naše mladosti, a koje se vremenom pretvorilo u dragulj – uspomenu…

„Ti znaš da se ništa promijenilo nije, mogu proći godine i godine, ja sam tvoj brat koji misli na tebe, želi ti sreću, i čuva sve ono naše lijepo u svom srcu živo – kao da se nijesmo ni rastajali”. Svake godine u decembru, on bi se ovako javio telefonom da mi čestita rođendan, ma gdje se u svijetu nalazio, ispunjavjaući zavjet dat našoj mladosti i onim danima. Odavno ne slavim rođendane, ali njegov poziv i čestitku očekujem, i svaki put mu se radujem kao novoj potvrdi da naš dragulj prašina vremena neće prekriti. U takvim trenucima, kao podlogu sjeti, u mislima začujem kako pjeva pjesmu napisanu mi uoči finalne borbe na svjetskom prvenstvu u Beogradu 1978. godine:

„Pa i kad tijelo zadnji put padne – zavlada trava, poslije ćivota, poslije rake, čuće se pjesma i udarat negdje, tri tvoja srca i dvije šake…”

Pa se sjetim onog vremena, kada smo se vjerujući u svoje vrijednosti i mogućnosti, spremali da osvojimo život; jedan drugog hrabrili i uvjeravali da smo bolji od svih drugih, i da ćemo to sigurno i dokazati. Tada smo bili na početku, svjesni i uvjereni da možemo mnogo, bili smo jedan drugom podrška, duhovna dopuna i ogledalo u kome smo nalazili onaj naš nerealizovani dio ličnosti – koji nam je neizmjerno drag i koji bi željeli da budemo.

Dali smo što smo dali, i postigli koliko smo postigli… Sada posmatramo kako vrijeme i ljudi o tome sude.

Još uvijek imam kasetu koju smo snimili u mom stanu (u jesen 1979. godine), sa namjerom da je pošaljemo nekoj od velikih izdavačkih kuća, kao ponudu za snimanje ploče. Na toj kaseti on je otpjevao njegove najbolje pjesme, sa kojima je pobjeđivao na svim velikim festivalima širom tadašnje SFRJ (nažalost, neke od tih izuzetnih pjesama su ostale nedostupne široj javnosti), kako sam se samo unaprijed radovao i ponosio, siguran da će postići ogroman uspjeh. Neku godinu kasnije to se i ostvarilo, dva njegova albuma dostigli su veliku popularnost, bio je na svim top listama sa svojim pjesmama; no više od toga bilo je vrijedno nepodijeljeno mišljenje stručnjaka i ljubitelja muzike: da je on svojom interpretacijom i muzikom, a posebno svojim stihovima – donio svježinu i izuzetnu vrijednost jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Uživali smo u ostvarenju svojih snova, dijelili radosti i uspjehe, ja strepio i uživao na njegovim koncertima, a on na mojim mečevima. Živjeli smo kao braća, išli zajedno na ljetovanja i zimovanja, povjeravali jedan drugom svoje tajne, savjetovali se kako da osvojimo neke tadašnje kraljice naših srca… A onda je jedan tmurni, kišni dan pokvario i prekinuo sve… Bezobzirni ljudi iz „Fiće“ kojom su projurili kroz veliku lokvu pored koje smo stajali, i potpuno nas pokvasili, ljuti na moju reakciju odlučili su da me kazne – dobio sam poziv za služenje vojnog roka (oni ljudi iz fiće, radili su u Vojnom odsjeku)…

U kasarni, i u banjalučkim lokalima, često sam imao priliku da čujem njegove pjesme koje su mi vraćale uspomene; a kad je srcu teško, kad ga obuzmu bol, tegoba i tuga, ništa ga ne oživi kao lijepe uspomene.

Sada mi je jedna od tih lijepih uspomena dan, u kome me je dežurni oficir pozvao da se javim na kapiju, jer mi je stigla posjeta… A ja malo potom doživio radosno iznenađenje, kada sam iza kapije vidio njega kako me čeka! Ali, ipak, najljepša sjećanja su vezana za onaj period, od prije tog “vojnog udara” na moj život!

Evo naprimjer, često se sjetim da je u onim „našim“ danima, nastala jedna od najljepših njegovih pjesama. Jedne noći početkom `80-te, u mom stanu u sred uobičajene priče, odjedanput mi je rekao da je napisao „strašnu“ pjesmu. Pričao mi je priču o tom susretu sa njom… o tom njihovom ljetu, i lijepom sjećanju koje ostaje u srcu – kao biser u riznici. Govorio mi je te divne stihove, ali nije bio zadovoljan naslovom pjesme, pa je tražio da i ja razmislim o nekom pogodnijem…

Ali, poslije nekoliko dana mi je radosno saopštio da je našao pravo rešenje, i pitao me da li mi se sviđa:  „Ašik Ajša!“ – pjesma koju često slušam (nažalost, nije ni nju uvrstio ni na jedan album), i koja mi vraća onu atmosferu i emocije, kojima smo u tom vremenu pripadali i njima bili ispunjeni…

Kasnije su nas životni tokovi i staze razdvojili, vodeći nas svojim, do tada nam nepoznatim predjelima, upoznajući nas sa svim surovostima, tegobama, gubicima, gorčinom, i ljepotama tog puta. Kad god bi se sreli, šalili se na račun promjena našeg fizičkog izgleda, pričali o svemu kao nekad, a na kraju gledajući se u oči jedan drugom potvrđivali – da je stari prijatelj najbolje ogledalo.