Nekada kad sam bio mlad, sam volio da ratujem, da vodim bitke, da se borim za pravdu i istinu… O, koliko sam gluposti napravio „ispravljajući krive Drine“; u kakve sam se probleme uvaljivao zbog tog mog nagona – da sve istjeram na čistac, i dokažem da sam u pravu… A, puno puta nijesam bio u pravu (mada sam bio siguran da jesam), puno puta sam se uvjerio kako me je sjećanje prevarilo, kako je znalo da se desi: da od moje tvrđave nepokolebljivog uvjerenja, zvane – znam sto posto – ne ostane ni kamen na kamenu. A sa njenih zidina sam drugima sudio, i ružno ih karakterisao – pa se potom stidio svojih riječi i sebe, zaklinjao se da više neću tako, i da se moram promijeniti…
Zatim su me životne okolnosti i dešavanja upoznali sa pravim smislom i svrhom življenja i postojanja. Krenuo sam tim putem i počeo da shvatam ono što sam puno puta čuo i pročitao: „Bog je Istina, On je Pravda, i On Jedini sudi“… Od tada živim pokušavajući da smirim onog ratnika u sebi, i pobijedim njegove loše osobine: svojeglavost, samoživost, samoljubivost – njegovo JA!
Mnogi me pitaju zašto sam odustao od borbe protiv pokvarenjaka i neznalica koji upropastiše boks, zašto sam se povukao? Zašto puštam da rade to što rade? I pritom me gledaju sažaljivo, zamjerajući mi što sam dozvolio da od one šampionske veličine i velikog borca, ne ostane ništa sem sjećanja…
Nedavno sam u Beogradu, pričao mom dragom prijatelju Danku Vasoviću (bivšem novinaru „Novosti“) o nekim nepravdama, koje su se desile davno, u „onom našem“ vremenu, čiji sam svjedok bio (i ne samo ja), i koje mi i sada bude onaj davni, svima nama urođeni bol, zbog nekom učinjene nepravde pred našim očima… Spomenuh kako sam pišući priče za moju knjigu, nastojao da pišem samo o lijepom i pozitivnom, što sam vidio i doživio u svojoj karijeri. Nastojao sam da sačuvam i sebe i boks (sport uopšte) od svega ružnog i tužnog, a čega je bilo puno. I da nijesam siguran da sam postupio ispravno, jer svaka medalja ima i drugu stranu, a istina o nekome ili nečemu nije kompletna ako se ne prikaže i ona tamna strana. Eto, naprimjer, nijesam pisao o njima… I tada mu ispričah ta dva slučaja, o kojima nikada niko nije javno progovorio, pa ni ja. Saslušavši moju priču on reče: „Pa zašto to ne ispričaš? Nema veze što je bilo davno, treba da se zna! Njima su potpuno promijenjene sudbine, oni su žrtve strašnih mahinacija! – Selektor!… – Salih Edrenić! On ti je ustvari bio…“ – Znam, znam – prekidoh ga smijući se, jer me to ime potsjeti na jedan događaj: „Kada smo 1979 g. putovali za Keln na prvenstvo Evrope, neko iz vođstva naše brojne ekspedicije je pokupio sve pasoše od nas i zajedno ih predao na šalter službenici beogradskog aerodroma. Stajali smo podijeljeni u dvije – tri grupe, i razgovarali čekajući da se potrebna procedura završi. U jednom trenutku pomenuta službenica reče: „Izvolite vaše pasoše!“ Pošto sam bio najbliži šalteru, priđoh, uzeh ih i počeh da ih dijelim čitajući glasno imena vlasnika… No, onda naiđoh na nepoznato ime: „Ko je ovaj! – začuđeno upitah – Salih Edrenić!“ Podigoh pasoš, spremajući se da ponovim pitanje, kad mi brzo priđe čika Toma Hladni, istrže mi pasoš iz ruke i reče: „Ćuti, daj to ovamo!“ Začuđeno sam ga pogledao i pomislio: „Šta mu bi?“ A, onda se sjetih kako se na pripremama pričalo da je njegovo ime Toma Hladni, ustvari pseudonim: „A, pa ovo mora da je njegovo pravo ime!“ zaključih.“
„Eto vidiš!“ prihvati Danko i poče da razvija teoriju, o kojoj ne bih ovom prilikom…
I, evo sada, zbog uspomene na dvojicu umrlih prijatelja, pokušaću da ispričam tu priču koja čami u meni sve ove godine. A, ta dvojica upokojenih mojih drugova su: Sreten Mirković i Mikan Popović…
Kad god dolazim u Beograd, ja se u stvari uvijek vraćam. Vraćam se onom vremenu i onim događajima. A, to je bilo vrijeme u kome smo svi mi, bili na vrhuncu svoje sportske slave, moći i mogućnosti.
Ali, nikada od tada mi moj dolazak njemu, nije življe i jače budio sjećanja i emocije nego ovaj put. Naime, dolazio sam zadovoljan, i sa nekim čudnim osjećenjem ushićenja: što Nenad Borovčanin (predsjednik BSS), evo ispunjava obećanje koje mi je dao kada sam mu prije dvadesetak dana predložio: da bi lijepo bilo ako bi BSS mogao da organizuje okupljanje nas – učesnika BAPS-a 20 maja, na dan kada su u hali „Pionir“ 1978 godine održane finalne borbe. Rekao sam mu da bi to svima nama bilo posebno zadovoljstvo, jer se vjerovatno nikada više nećemo okupiti u tom sastavu, a sigurno bi bilo pozdravljeno od svih ljubitelja sporta (boksa posebno); da bi to bio dokaz da se veliki rezultati, i oni koji su ih ostvarili poštuju, i da je zgodno da se svi potsjete na nekadašnji značaj boksa i na mogućnost da se opet uzdigne na približan nivo…
U nedelju, na prozivci, koju je izvršio naš tadašnji trener Slavko Sorgić Cobri (90 g.) bili su prisutni: Fazlija Šaćirović (srebro), Ace Rusevski, Miodrag Perunović (srebro), Velimir Jevtić, Slobodan Kačar (bronza), Tadija Kačar (srebro) i Dragomir Vujković (srebro).Tu je bio još i naš drug Mirko Puzović (nije učestvovao na BAPS-u): a nisu došli: Sami Buzoli, Džafer Ališanović, Bratislav Ristić i Memet Bogujevci.
Nažalost, ne umijem opisati svoj osjećaj, količinu i snagu emocija, kada sam (prvi put poslije tog finala) koračajući hodnikom, ušao u halu i stao na centar njenog parketa – na mjestu gdje se tada nalazio ring. Gledao sam po tribinama, prizivajući iz sjećanja onu sliku, kada su bile prepune navijača čiji su me huk, aplauzi i skandiranje nosili iz pobjede u pobjedu, dajući mi snagu kojom sam pobjeđivao najveća iskušenja…
Malo poslije smo u društvu malobrojnih novinara i tv reportera, sjeli u baštu omanjeg kafića ispred hale, pili kafe i sokove i evocirali uspomene. Čuh u jednom trenutku kako Tadija govori Danku: „Pa, meni su rekli: Ti da ideš u srednju, a Vujković će u polutešku kategoriju, Slobodan otpada… Ja sam na to otišao u sobu, spakovao kofere i rekao im: Gospodo, ja neću da svog brata eliminišem sa svjetskog prvenstva, ja sam prvak države u poluteškoj kategoriji i smatram da sam časno izborio svoje pravo za nastup na ovom prvenstvu. Idem kući! Kad su vidjeli da sam ozbiljan u svojoj namjeri, odustali su od te varijante.“
Razgovarali smo o mnogo čemu, spomenuli Mikanov slučaj, kao i sretena Mirkovića… Puza mi reče: „Meni nikada nije bilo jasno zašto mene nisu zvali na završne pripreme, ja sam od njega poražen u finalu, ali kada je otišao, ja mislim da je trebalo mene da odrede da boksujem.“ Svi smo znali odgovor…
Dakle, kasnije to veče, kada smo se svi već razišli, u bašti jednog lokala sjedio sam sa Dankom koji je kao novinar pratio sa strane sve to što se onda dešavalo, a i sada je uz nas kao prijatelj i svjedok koji je uvijek bio dobro obaviješten, i raspolagao brojnim podacima. Nastavismo priču koju je počeo sa Tadijom, spomenu Mikana, njegovu tragičnu sudbinu, i kako ga je eliminacija iz ekipe učesnika BAPS-a, možda eto, koštala života. „Jer, njegov bi život sigurno tekao drugim tokom da je na tom prvenstvu učestvovao i eventualno, osvojio medalju“ reče.
„ E, moj druže, bila je tada još jedna sporna situacija, koju malo ko spominje… rekoh.
Slučaj prvi:
U pitanju je poluvelter kategorija. Pola godine pred pred početak BAPS-a glavni kandidati su bili Puzović i Bogujevci, tu uz njih bio je i Mirković. Krajem novembra `77–me u finalu „Zlatne rukavice“ (koja je uvijek bila glavni filter za odabir reprezentativnih kandidata) Mirko Puzović je pobijedio Memeta Bogujevcija…
Na put za Ameriku gdje smo imali jedan od glavnih testova uoči SP otišli su obadvojica. Tamo je u prvom timu naše ekipe nastupao Bogujevci i pobijedio svog protivnika; Puzović, ja, i S. Kačar smo boksovali rezervne mečeve, i takođe sva trojica pobijedili.“
– Ovdje moram zastati, da nešto objasnim… Mnogo puta, prisustvujući, slušajući, ili čitajući razne polemike: ko je bio bolji u kojoj kategoriji, ko je zasluživao, a ko ne, mjesto u reprezentaciji, često sam nailazio na to: da se kao dokaz da je neki bokser zasluživao to mjesto navodi podatak da je te godine on bio prvak države. Ili drugi argument: da je ovaj pobijedio onog u direktnoj borbi, a onaj je uvršten u reprezentaciju. To su svakako veoma bitne, i najčešće presudne činjenice; ali, postoji neko ko ima zadnju riječ, i ko odlučuje o tome na osnovu svoje procjene – selektor! Dakle, selektor je alfa i omega! On je taj koji formira stručni štab (prvog, i pomoćne trenere), određuje spisak reprezentativaca, i planira i pravi kalendar priprema i takmičenja; normalno, sve to radi konsultujući se sa svojim saradnicima, uzimajući u obzir sve bitne činioce, podatke i mišljenja koja su mu na raspolaganju (ovo govorim i iz sopstvenog selektorskog iskustva). I jedini kriterijum na osnovu kojeg se vrednuje njegov rad i stručnost su – postignuti rezultati! No, dešavalo se da se prilikom odabira boksera neke čudne, pa rekao bih i nekorektne odluke, kasnije pokriju dobrim rezultatom… Ovo: „čudne odluke“, može se braniti selektorovim pravom da na osnovu svog utiska, procjene i uvjerenja izabere jednog a ne drugog. On jednostavno ima pravo na to! Ali ono; „nekorektna odluka“, moguće krije mnogo toga ružnog… A, ružno je ako u odabiru preovladaju neki drugi razlozi, a ne uvjerenje da je izabran najbolji! Ne bih se usudio da tvrdim (jer sam kao selektor SRJ, dva puta i sam bio na grdnim mukama da odaberem najboljeg) da je bilo nekih drugih razloga: raznoraznih interesa, ili ličnih simpatija, a ne samo stručna procjena prilikom odlučivanja u ovim slučajevima. O prvom sam gore već počeo: slučaj – Sreten Mirković!
„Na završnim pripremama za svjetsko prvenstvo, koje su organizovane u SC na Košutnjaku (Beograd), u poluvelter kategoriji su pozvani: kao prvi kandidat Sreten Mirković (koji je neki dan prije postao prvak Jugoslavije, pobijedivši u četvrtfinalu Bogujevcija a u finalu Puzovića) i Memet Bogujevci. Zašto je Memet dobio prednost u odnosu na Mirka – stvar je selektora (stručnog štaba). Elem, poslije nekih 10-ak dana, dok smo od našeg paviljona u hotelu „Trim“ išli prema sali na večernji trening, priđe mi Sreten i u hodu reče:“Ja ću bato da idem kući! Ne mogu više ovo da podnesem!“ Bio sam zapanjen onim što čujem: „Šta pričaš Srejo, kakvoj kući, jesi li lud?“rekoh ja. „Ma, vidim bato šta se radi, ovi uopšte na obraćaju pažnju na mene, kao da me nema… A, i ovog Memeta ne mogu više da trpim, stalno mi govori da džaba treniram, da mi je bolje da idem kući, jer njemu je već rečeno da će on učestvovati na BAPS-u. Bojim se da će da me iznervira, pa ću da ga roknem, ima da me oteraju kući i diskvalifikuju! Bolje da sam idem.“ Bio sam šokiran ovim što sam čuo, pokušah da ga ubijedim da nastavi sa pripremama, da će na sparinzima dokazati da je bolji… „ Pa, neće da nas stave da springujemo.“ Reče i ućuta, dok smo ulazili u salu… Poslije dan, dva, Sreten je napustio pripreme i vratio se u Požarevac. Niko nije oko toga pravio pitanje, kao da je tek tada sve bilo na svom mjestu…
„Memet je na BAPS-u boksovao kao nikada u životu, naprosto je bio fantastičan! Pobjeđivao je za redom velike šampione Rumuna Kucova, Poljaka Gajdu i Njemca Krigera… Osvojio je srebrnu medalju, i više nego opravdao ukazano mu povjerenje…“ – rekoh ja.
„Ali, niko me ne može ubediti, da Mirković ne bi osvojio zlatnu!“ – reče Danko… složih sa njegovom stavom.
28.09.2016. Pročitah vijest koja me prosto presječe: da se poslije teške bolesti upokojio Sreten Mirković! Moj veliki drug, rival, i saborac, još od juniorskih dana; divni čovjek i jedan od najvećih i najhrabrijih boraca koje sam znao…
Bio sam sam u kući, i plakao kao malo dijete, sjećajući se:
Sa njim sam se prvi put sastao u finalu „Turnira olimpijskih nada“ u Novom Pazaru 1976 godine. Bio je to susret dvojice mladića u naponu snage, željnih uspjeha i afirmacije. A, ta borba je odlučivala ko će od nas dvojice putovati na omladinsko prvenstvo Evrope u Izmiru te godine. Slobodno mogu reći da je taj meč, pobjeda u njemu, i proglašenje za najboljeg boksera turnira, bio prvi korak mog mukotrpnog uspona ka vrhu. Sama borba je bila satkana od svih elemenata koji boks čine najuzbudljivijim sportom (ja sam bio jednom, a on dva puta u nok-daunu)… Drugi put smo se sastali u polufinalu „Zlatne rukavice“ u novembru mjesecu iste godine. Ponovila se priča iz naše prve borbe, i to je bio meč za pamćenje, bukvalno repriza prvog (interesantno je da sam tada u finalu pobijedio upravo Bogujevcija)..
Svoje najveće uspjehe smo ostvarili na EŠ u Kelnu: ja sam osvojio zlatnu, a on srebrnu medalju (oštećen je sudijskom odlukom, u borbi protiv domaćeg boksera Milera). Imali smo još puno zajedničkih priprema, takmičenja i putovanja, i sva ta zajednička iskustva su nas vezala neraskidivim vezama…
Slučaj drugi:
– Mikan Popović–prvak Jugoslavije (1976 i 1978) nekadašnji veliki talenat, omladinski vicešampion Evrope (1972.), potom dva puta prvak Balkana (1975. i `76.)… Bio je odličan bokser – tehničar, hrabar, uporan borac… Na pripreme uoči BAPS-a pozvan kao jedini kandidat za tešku kategoriju, u svim najavama naše ekipe on je figurirao kao predstavnik te kategorije. Trenirao je, kao i svi mi, vrijedno, naporno, posvećujući čitavog sebe nastojanju da što spremniji dočeka početak prvenstva.
Bio je jedan od rijetkih boksera – intelektualaca; u sebi i sa sobom je nosio gospodstvo, otmenost… a, istovremeno je ostavljao i utisak snažnog, moćnog čovjeka. No, iznad svega toga on je bio divan kakakter: dobronamjeran, miran, uvijek spreman da pomogne, bilo savjetom ili djelom. Sa svima nama je imao lijep, ljudski odnos, i svi smo ga poštovali i voljeli.
Mislim da nikada, ni u jednom sportu, Jugoslavija nije imala kvalitetniju ekipu na nekom takmičenju, od ove naše na BAPS-u. I ja ne pamtim da su ijedne pripreme odrađene sa više elana, želje i htjenja, u nastojanju da se svaki dan treninga maksimalno iskoristi za podizanje forme i fizičke spremnosti. Svi smo bili usredsređeni na sebe i svoje psihofizičko stanje, ali smo se i te kako družili, šalili, lijepo slagali…
Dakle, atmosfera je bila puna iščekivanja, ali mirna.
A onda, na nedelju dana pred početak prvenstva, stručni štab (Toma Hladni selektor, Bruno Hrastinski prvi trener, Ljah Nimani i Slavoljub Sorgić pomoćni treneri) organizova sastanak sa svim bokserima.
Sastanak je počeo lijepom viješću: rečeno nam je da u kancelariju BSJ stiglo pismo od „Crvene zastave“ iz Kragujevca. Zatim je Toma Hladni izvadio to pismo, pokazao nam ga i rekao: „Ovo je pismo, tj. odluka Radničkog savjeta „Zastave“ kojom nas obavještavaju da su donijeli odluku (evo, tu je i pečat) da će najboljem bokseru naše reprezentacije na BAPS-u pokloniti „Zastavu 101“ Dakle zaista lijepa nagrada, i dodatni motiv za sve vas!“ Ja sam, stideći se samog sebe pomislio: kako bi to lijepo bilo, kad bih ja mogao da je dobijem; i istovremeno konstatovao da ću prije poći na mjesec!
Interesantno je da sam po završetku BAPS-a vrativši se kući, poslije nekoliko dana zvao čika Tomu i pitao: hoću li dobiti obećano auto, s obzirom da sam od međunarodnog žirija proglašen za najboljeg jugoslovenskog boksera? On mi je pomalo zatečen odgovorio da mu se čini da su ovi iz „Zastave“ povukli tu odluku, ali, da će se raspitati, i javiti mi šta je bilo. I normalno, nije bilo ništa… niti mi se javio, niti sam ja više tražio tu obećanu nagradu. A, često mi je padalo na pamet: Šta li je bilo sa tom „Zastavom“?
Nego, sad dolazi ono glavno na sastanku… Poče priča izokola: „Vi znate da nam je svima cilj da što bolje i uspješnije reprezentujemo našu zemlju, i da treba da nastojimo da postignemo što bolje rezultate. I u tom smislu, nama je osnovni zadatak da na ovom prvenstvu nastupaju najbolji, najspremniji, oni koje smatramo najsposobnijima, koji imaju najviše iskustva sa velikih takmičenja… pa smo odlučili da u teškoj kategoriji nastupa Vujković umjesto Popovića! Nasta tajac… svi smo bili šokirani, pogledasmo u pravcu Mikana – on, blijed u licu, ukočenog pogleda ćuti…Toma Hladni poče da priča priču kako je ovo bila teška odluka, da znaju kako je Mikanu, da im je mnogo žao itd… za časak se valjda nadajući kako će sve glatko proći… A onda, poče Mikan da govori (ne sjećam se doslovno svih njegovih riječi, ali suštinu pamtim): „Pa, ne možete vi bre, to da mi uradite, nemate pravo da se tako poigrate sa mnom. Ja sam prvak Jugoslavije! Časno sam izborio mjesto u ovoj ekipi, čitavo vrijeme slovim kao jedini kandidat u teškoj kategoriji. Sve sam žrtvovao za ovaj šampionat, i dao sve od sebe da se maksimalno pripremim. I sad, odjednom, sedam dana pred početak prvenstva, poslije mjesec dana paklenih priprema – mislite da me jednostavno izbrišete. Ne, gospodo, to vam neću dozvoliti, dajem vam riječ – ja ću izbrisati vas, sve ću da vas pobijem, sve vas iz stručnog štaba! Idem kući po pištolj, sve ću vas pobiti… Bili (obraća se Vujkoviću), ovo nema veze sa tobom, ti si odličan bokser – šampion, ali, ti si poluteškaš… Da su rekli na početku priprema, ili da su organizovali izborni meč, pa ajde. Ali sada, na ovakav način, ne dolazi u obzir! Oni hoće ovime da me unište, i ni malo ih nije briga… E, neće moći!“ Vujković nije progovorio ni riječi, cijelo vrijeme je stajao sa prekrštenim rukama, zamišljeno posmatrao, i slušao šta se priča…“
Mi ostali smo bili zabrinuti i pomalo uplašeni, žao nam je bilo Mikana. „Je li moguće da bi stvarno ubio nekoga od njih’“ pitao sam se, pretpostavljajući da će sada oni javiti policiji… Ne znam šta je bilo kasnije, čuo sam da se sve ipak nekako zataškalo i smirilo… Mikan se pomirio sa tom odlukom.
Dok ovo pišem razmišljam o tome, kako su stručnom štabu rezultati dali za pravo… I ne mogu se zakleti da bi Mikan postigao što i Vujković, ali ni da ne bi… No, to nije ni važno, važno je kako je to urađeno, kako su se ovi „krojači sudbina“ poigrali sa tim divnim momcima. Možda je moj prijatelj u pravu kad kaže, da bi obadvojica sada bili živi – ne znam; ali bi im životi vjerovatno tekli drugim tokom… – Bog zna!
Jun 2018.
Dodaj komentar