Nekada, u vremenu mog djetinjstva, živjeli smo i vaspitavani u sistemu čvrstih moralnih normi, poštovanju i primjenjivanju naslijeđenih običaja; i sve što bi se desilo mimo, ili nasuprot njima, bilo bi oštro osuđeno, prezreno, i odbačeno.
Za jednu od najnečasnijih pojava smatralo se: kada neko, od onog koji je nešto stvorio, ko je napravio neki podvig, ili realizovao svoju ideju za opšte dobro, krađom, prevarom, ili na neki drugi način, to preuzme i pripiše sebi, ne bi li se okoristio, uzdigao u svom okruženju, i stekao priznanja i slavu!
Za takvog bi se sa prezrenjem reklo; „Kiti se tuđim perjem!“
No, vrijeme je prolazilo, godine su donosile neke nove „slobode“ u odnosu na sve dotadašnje norme i običaje. Pojavili su se borci za „ljudska prava i slobode“, koji su na svim poljima osvajali sve više prostora i zahtijevali izmjene dotadašnjih „zastarelih“ običaja i normi, s prezrenjem ih nazivajući – primitivnim tabuima!
I tako je sve više ono što je nekada bilo sramota, i izazivalo stid, što je bilo – da se prstom pokazuje, kao rijedak pojedinačni ispad i negativni primjer, osvajalo sve više prostora u svijesti društva, i polako preuzimalo primat! Tako je došlo do toga da je ona bruka i sramota, da se neko kiti tuđim perjem, postala posebno cijenjena vještina, jer je onom ko ju je imao donosila korist, ostvarivao je svoj interes, postizao željeni rezultat, sticao zvanje sposobnog čovjeka, priznanja i slavu!
Moj dragi prijatelj Dule Vasiljević (Žurnal) me je nedavno, pitao da li bih mogao da napišem nešto na temu – Da li je dobro angažovati strance da se bore za našu reprezentaciju.
Vjerovatno očekujući moje stručno mišljenje o tome… Da, mogao bih što šta reći na taj način, i obrazložiti šta je tu loše, a šta bi se možda i dobrog iz toga moglo izvući.
Ali, mislim da je i ovo što sam napisao sasvim dovoljno.
Dodaj komentar