U današnjem svetu sve nestaje. Sve što je vredelo i što vredi. Nestaje život, nestaje istorija, nestaje sećanje… Radmilo Mišović deo je mog sećanja, moje mladosti, mog života… On nije bio moj idol. Bio je moj uzor. Stariji drug iz Čačka od koga sam učio da igram košarku i da budem čovek. Radmilo je plenio svojom plemenitošću. Imao je očinski odnos prema mladima. Imao sam tu sreću da sa Radmilom igram u istoj ekipi. Ti trenuci ostali su mi u najlepšem sećanju.
Kako to sve izgleda nestvarno danas, u svetu koji je lišen ljudske topline… Da li su ljudi nekada imali srce? Da li su postojali ljudi kao što je to bio Radmilo, ili je to samo plod moje mašte? Da li su nekada postojali „Borac“ i „Sloga“? Da li je nekada Morava tekla tiho, dostojanstveno…? Da li je nekada Ibar prkosno hučao noseći životvornu snagu naše otadžbine? Ko je Radmilo za nesrećnike koji leže, drogirani, na blatnjavim pločnicima? Ko je Radmilo za jadnike čiji je um zatvoren u staklenim kulama kockarnica?
Zašto se sve češće sećam Radmila? Čega se plašim? Da ću zaboraviti da sam postojao? Ili se plašim budućnosti u kojoj će nestati sve ono što me čini čovekom?
Moja majka je volela ruže. Kada sam se, sa zlatnom medaljom, vratio iz Ljubljane roditelji su me dočekali sa buketom ruža. Bili su to, zapravo, likovi mojih drugova koji su mi pomogli da postanem čovek. U buketu je bio i nasmejani lik mog druga Radmila.
Dodaj komentar