Izbjegavao sam ovu temu, mada mi je privlačna, zanimljiva, neobična, jer znam da je previše složena i zahtjevna. Razmišljajući s vremena na vrijeme o njoj, ličio sam sebi na dječaka iz jedne priče, koji je pokušavao da lopaticom u svoju kofu prespe čitavo more… No dobro, i malo vode iz kofice sadrži ukus mora…
Znamo da je čovjek oduvijek bio sklon (tj. imao potrebu), da u situacijama koje su vanredne, neizvjesne, opasne, čine ga uplašenim, prevazilaze njegove moći i mogućnosti kontrole, priziva neku višu, mističnu silu, da ga spase ili pomogne. U takvim situacijama, on, koji inače negira mogućnost njenog postojanja, dopušta je, miri se sa njom, želi, nada se, i VJERUJE da postoji, tražeći od nje pomoć! Mada i tada, on sebi pravi neku vrstu odstupnice, nazivajući je nekakvom apstraktnom srećom, ili sudbinom. To je karakteristično, i veoma uočljivo u sportu – među sportistima, a i ostalim učesnicima sportskih takmičenja. Šira javnost, ima priliku da vidi, čuje, i pročita, u raznim intervjuima svojih ljubimaca, kako oni stvarno vjeruju da im one pomažu. Imao sam puno prilika da budem svjedok pravih malih rituala, uoči izlaska na scenu, koje su upražnjavali kako veliki šampioni, tako i prosječni sportisti; neko ima dio opreme koji na svakom takmičenju nosi, neko se na određen način, i po određenom redosledu oblači, neko strogo pazi kojom nogom će zakoračiti kad krene prema borilištu ili terenu… A, postoji još bezbroj postupaka, i varijanti ponašanja, za koje su sigurni da im, ako ih uvijek na isti način odrade daju dobre šanse za uspjeh. Bilo je i razgovora na tu temu među nama, koji bi se mogli svesti na izjavu junaka “Zapisa iz podzemlja“. “Dovoljno sam obrazovan da ne budem sujevjeran, ali sam ipak sujevjeran.“ – a, zašto je to tako? Svi mi (iz ove priče ne izuzimam sebe) imali smo priliku da se uvjerimo, kako disciplinovano, uredno, pažljivo, ponavljanje postupaka, koji su prethodili prvom, nama značajnom, uspjehu ili pobjedi – “nešto znači“. Jer, često bi se desilo da se određeni propust u tom ritualu (bilo našom, ili krivicom spoljnjeg faktora) poklopi sa lošim rezultatom, ili porazom na takmičenju.
– Dakle, nešto tu ima! Obično bi se na toj konstataciji i završavao naš prodor, i napor da odgonetnemo i dešifrujemo činjenično iskustvo, i njome bi se zadovoljili kao sa najsadržajnijim objašnjenjem, vraćajući se uplašeni, sa praga višeg saznanja.
Kasnije, kada sam prešao preko njega, shvatio sam, da sujevjerje ima veze sa Istinom, kao što neartikulisani glas ima veze sa riječju; kao što zagonetka ima veze sa odgonetkom, kao što lavirint ima svoj pravi put. Ono je eho zova, da se pođe i produži, dok se ne stigne…
Ne, nije stvar u tome da li ćeš obući prvo desnu cipelu, nego da vjeruješ, jer: “Ako imate vjere koliko zrno gorušično, reći ćete gori ovoj: pređi odavde tamo, i preći će, i ništa vam neće biti nemoguće.“ – Isus Hristos (Mat. gl. 17, stih 20.)
Dodaj komentar