Uvijek sam, sa bezbrojnih putovanja po svijetu, koja mi je omogućavalo moje bavljenje sportom, imao običaj da donesem neki suvenir, ili neku najobičniju sitnicu, koja će me kasnije potsjećati na taj put i boravak u određenom mjestu. A počesto sam znao da neke događaje, susrete, i svoje utiske vezane za njih, zapišem u nekom rokovniku, ili svesci…
Prije neki dan, prebiram nešto po fioci, i dohvatim jedan stari blok za pisanje.
U njemu, neki moji davni zapisi, pjesme, razmišljanja…
Pročitavši ih, bi mi interesantno, kako je ponekad slučajni susret sa nekom osobom, par sati u određenom društvu, ambijentu, ili neobičnoj situaciji, upečatljivija uspomena, nego druženja i upoznavanja sa nekim poznatim, uspješnim ljudima, ili učestvovanje u višednevnim, značajnim događajima…
– Po završetku Mediteranskih igara u Bariju ’97 godine, vraćali smo se noću feri-botom za Bar. Bili smo potišteni, jer nismo osvojili nijednu medalju. A, učinili smo sve što je trebalo: imali dugotrajne pripreme, učestvovali na nekoliko međunarodnih turnira. Poveli odličnu ekipu, momci su bili u dobroj formi, željni uspjeha i afirmacije, ali jednostavno – nijesmo imali sreće …
Dakle, tom prilikom na brodu, koji je bio mjesto našeg rastanka poslije nekoliko mjeseci zajedničkog života, svi smo bili „posebno“ raspoloženi! Bili su tu prisutni mnogi moji stari drugari i poznanici iz drugih sportova, sa MI u Splitu ’79. i OI U Moskvi ’80. pozdravljali smo se, grlili, zvali jedni druge na piće. Sada smo bili treneri, selektori, funkcioneri… Začikavali smo jedni druge, zbog ponešto sijedih vlasi u kosi, i prvih ozbiljnijih tragova bora na našim licima.
Upozoravao sam „moje“ momke da ne piju, i govorio da je vrijeme da idu na spavanje. A, onda sam ustao od njih i otišao za šank, u želji da budem sam…
I, evo tog sjećanja:
07. 06. 2022.
BARIONE*, NOĆ, I JEDNA STELA
Ulazeći u brod, želio je da to bude posebno veče.
Poslije mnogo godina putuje sa starim društvom…
Bože, kako je sve to brzo prošlo – prohujala vremena!
Mladost, slava… i sva ona zadovoljstva i blaga,
sada su samo u njihovim dušama – riznicama.
Večeras će otvoriti vrata, pustiti sjećanja,
i cijele noći ploviti na lađi uspomena.
– Uspomene! Uspomene su duši što i zvijezde nebu! – Pomisli.
U baru je bila velika gužva, sjeo je za šankom…
– Izvolite! – obrati mu se šankerica.
Srce kao da mu uskliknu – evo je!
Nasmija se svojoj ludosti, jer znao je:
– Ma ne, nije to bila ona!
Već se njemu slabost otrgnu sa lanca,
te starog zanesenjaka ošinu davni blijesak zvijezde,
koju samo slijepac vidi.
Sjetno se nasmiješi i prihvati poziv grešne slutnje.
Odloži znanje i iskustvo, zažmuri i pođe…
Prohtje mu se da priušti sebi povratak u prošlost,
da ponovo osjeti sve ono, od čega evo već godinama bježi.
Gledajući je i čavrljajući komplimente – prigodne fraze,
gotovo da je osjećao miris i ukus protekle mladosti.
Po hladnom pepelu džarao je i duvao tražeći,
a znajući da ipak neće naći žar starog ognja,
na kome bi se opet tako rado, i slatko opekao.
Ustvari znao je da je sve to samo igra i obmana;
igrao se sa sobom, svojom dušom, davnim željama i snovima,
lagao je nju (kojoj to uostalom, nije bilo ni važno),
uvjeravajući je pogledima i najvještijim riječima,
kako ga je svojim dražima opčinila i osvojila,
i da bi on evo želio, da mu ona bude zvijezda vodilja.
I tako, skoro da je uspio u svojoj namjeri…
Te noći se djelimično vratio u prošlost.
Naslutio je onaj odavno mu poznati slatki bol, od čežnje i strasti,
i dobio potvrdu da je stvarnost u kojoj živi – pobjeda!
Gledajući zvjezdicu, buduću uspomenu iz njegove riznice,
onako divnu, blistavu, mladu, nasmijanu, opojnu, zavodljivu…
I držeći njenu ruku, primakao se ivici provalije prošlosti;
Tad se trgao, nasmijao, i u sebi rekao:
„Bože, pa ona je gotovo stvarna!“
Pustio je da ode, a on se vratio na sigurno – u svoju zbilju!
Ona nije znala ni slutila ništa (normalno!),
pomalo se čudila, kao snebivala, prijalo joj je sve to,
bila je zadovoljna, sijala punim sjajem na svom nebu…
Možda misli kako ona nije htjela iskrica, Stela!
pisano: 21. – 25.06. 1997.
* Barione – grande kampione! (maskota MI Bari 1997.)
Dodaj komentar