Strašno, stravičnije od najjačeg groma, odjeknula je vest o iznenadnoj smrti Nebojše Vučevića, legendarnog fudalera i trenera. Napustio nas je popilarni Uške. Ne zauvek, jer će njegov duh večno da lebdi nad fudbalskom Srbijom, nad njegovim Dorćolom, nad Karaburmom, Humskoj… Uške se samo preselio među zvezde i među njima će sijati – zauvek.
Sigurno da je mnogo mojih kolega po peru, koji su se sa šmekerom u kopačkama duže poznavali, družili, prelistavali fudbalske i ostale teme, ali potpisnik ovih redova, želi da se na ovaj način, zahvali neponovljom majstoru igre sa loptom, zahvali na poznanstvu, saradnji, ali pre svega na – poštovanju.
Da budem jasan, o Nebojši Vučićeviću će tek da se priča i piše i to je Uške svakako zaslužio. Setiće se, i sećaće se njega i “grobari” i “romantičari”. Naravno, i njegovi “gaučosi” sa Dorćola. Moraće da ga se sećaju i oni koji nekada možda nisu mogli da ga se sete. Možda su i mogli, ali nisu hteli.
Sudbina je htela da Nebojšino srce stane tamo gde je bio najjači, najbolji, tamo gde je bio majstor. Sa loptom, na terenu… Od prvih koraka, preko Palilulca, OFK Beograda, Partizana, Francuske, Amerike, Grčke i svakom drugom mestu gde je publiku dizao na noge. Ali, ne samo u kopačkama, sa loptom, na terenu… Ne, Uške je briljirao i van terena. U krugu prijatelja, drugara…
Kako ovaj tekst stvaram u prvom licu, moram o Nebojši Ušketu Vučićeviću i nešto lično.
Sedeli smo posle jednog treninga Dorćola u čuvenom “vagonu” i bistrili fudbalsku politiku. O Partizanu, Zvezdi, Milku Đurovskom… U jednom trenutku rekao sam Ušketu da je u karijeri imao samo jednu mrlju. Kada me je sa onim njegovim pogledom upitao šta to? Rekao sam: “Majstore, nisi igrao u Crvenoj zvezdi”.
Bez da ističem sebe, a sada je najmanje trenutak za tako nešto, slatko se nasmejao, sklonio kosu sa očiju i odgovorio mi driblingom, istim onim kao i kada je pravio vragolije po levoj strani.
– Vidiš moj druže, to mi govori da ti ceniš i Partizan. Zašto? Iz prostog razloga, što nisi konstatovao da mi je mrlja što sam igrao za Partizan, nego što nisam došao na Marakanu.
Kasnije, kroz razgovor Uške mi je priznao da je pre tog prelska u Humsku 1 već bio sve utanačio sa Draganom Džajićem, ali do transfera iz OFK Beograda u Zvezdu ipak nije došlo. Umsto “severa” postao je ljubimac “juga”. Mnogo godina kasnije njegov sin Vanja se obreo u klubu iz Ljutice Bogdana.
Uvek je kroz razgovor govorio kako je fudbal učio od Radeta Radisavljevića, Radeta “ajkule”, “kondora” po mnogima najboljeg igrača koji je beogradski amaterski fudbal imao. Dorćolca, kao što je i Uške.
Driblinzi, golovi na velikom i malom terenu. Jer, Uške je bio majstor i igre na “petoparcu”. I toj vrsti ševe ostao je veran, gle sudbine, do poslednjeg dana života. A, to je baš to – život. Sudbina.
O tome koliko je Nebojša Uške Vučićević bio veliki, poseban, valjda najbolje kazuje činjenica da se kao trener nije libio da radi i u najmanjim klubovima. Za njega su isto bili Dorćol ili tada superligaš Hajduk iz Kule, ili da sedne na klupu Mladenovca, ili recimo TEK Sloge iz Velikih Crljena, gde će ispostaviće se nažalost završiti trenerski put. Put na kojem je bilo još dosta motiva za uspehom, stvaranjem, druženjem, širenjem pozitivne energije uz neizbežno: “Brate, biće sve dobro”.
Kao da sada gledam i čatam naslov iz “Tempa” od pre više od 35 godina koji je glasio: “Lopta voli kad je maltertiram”. Bila je to redovna rubrika “Vaš sagovornik” u kojoj je Uške govorio o igri koju je najviše voleo. Uostalom, svi su bili navikli na Nebojšine driblinge. Ali, ovaj poslednji niko nije želeo ni da nasluti.
Zbogom, fudbalski šmekeru!
Dodaj komentar