Ladno bre napolju. Pre podne razgovor sa Mandom, za NG broj. Mali je odličan. Čuj Mali.
Postavio sam mu jedno pitanje oko medalja- A on se zamislio i misli li misli.
– Mando iscuriće mi baterija.
Onda je stigao odgovor najbolji moguć. Ma odličan Mali. Čuj ….
– Ideš uveče na proslavu OKS, Filip i ekipa dobijaju. pita me drugar.
Aha, trčim. Ladno bre napolju. Sve to već vidjeno Filipu 2016 i ekipi jedno 11 puta.
Uostalom mnogi kažu evo ih poslednji put u ovom sastavu. Prc.
Biće tu još jedan last dance. Tamo negde u aprilu kada 6 neponoviljivih poslednji put budu obukli SRB kapice. Za pune tribine, za aplauze, za ovacije u znak zahvalnosti za neverovatnih 15 godina.
Za aplauze i ovacije i onima koji stižu koje predvode ovaj Mali Div.
– Imaš ti još da rmbaš – hrabrim ga.
– Imam ali sve buduće medalje bih dao za zlato u Parizu.
Vidi se škola neponovljivih. Uvek isto, isti cilj, pa šta bude

A kada tribine budu tada ključale kroz glavu će proći Mićin gol u Rimu, Stefanovo rušenje Madjara u Šangaju, Gojkova Budimpešta, Duletov Kazanj, Prletov Beograd, Fićin Rio i Tokio….I ko zna šta još, sva ona finala, sva ona zlata, svi oni golovi…
– Ovaj Fićin protiv Španije je bio epski – kaže Mali Div.
E na taj last dance ću da idem. Biće to pravi oproštaj. Večerašnje slavlje je samo uvod u aprilsko zezanje, ovo-ono.
Čujem i neke glasove ljubomornih, zavidnih, iskompleksiranih.
– Ma daj, to je ipak samo vaterpolo.
Tačno. Samo vaterpolo i zato gospodo moliću – tišina.
Majstorima kapa dole po ko zna koji put. I Mrvici naravno ali on već smišlja kako će da sa Malim Divom da rmba. Pa tek je počeo.
Toliko
Dodaj komentar