Komentari Sve vesti

Dejan Stevović: Ćirino i Dekijevo poverenje

Tamo negde devedesetih je počelo moje druženje sa Savićem koje traje i danas. Neku godinu kasnije počelo je moje prijateljstvo sa Ćirićem, koje traje i danas.

Pre dva dana me Ćira zove i kaže:

– Hajde da se vidimo u Grmeču u 14.30. Imaćeš i iznenađenje.

– Dobro mogu da odvojim sat vremena zbog posla, radi se.

– Ma daj ti radiš – smeje se Ćiki.

Dodje Ćiki, pokloni mi prelepu olovku za buduće novinarske milionske ugovore. Podsećamo se njegovog nedavno preranog preminulog oca, večitog šmekera Zorana. Vreme prolazi.

Kad ono, nije olovka lepo iznenađenje, nego u Grmeč ulazi Deki Savić. Nećete verovati, naš prvi susret od onog A sad adio na bgd aerodromu. Skoro 45 dana.

Vreme prolazi, predvidjeni sat je na izmaku.

Počne priča. Njih dvojica, da ne kažem moja deca počinju priču.. Ja, kao svaka novjnarska kurva, ćutim i uživam a najlepše kada pričaju, pa upadaju jedan drugom reč, iznose dogodovštine pa me pogledaju i onda:

– Ma može pred njim.

Sat je već istekao, priče se nižu jedna za drugom. Iz igračkih dana, pa trenerskih (Ćira je sa Iranom osvojio bronzu na Azijskim igrama i ima veliki respekt u toj zemlji) pričaju o nekim zajedničkim planovima i opet:

-Ma može pred njim.

Već je 16 ili 17 sati, leti vreme kao i oni ćevapi sa stola i nešto malo pića.

Znam neke kolege koje bi bar deo priča preneli u etar, na papir, dobili slavu zbog eksluzive. Meni nekako nije to to. Više volim

– Ma može pred njim.

Setio se Ćira kako mi je Stamenić 1997. pred Sevilju rekao da će baš on biti najbolji igrač Jugoslavije. I bi tako. Setio se Deki kako me je terao da mu ime žene napišem pogrešno u nekom inetervjuu za Tempo. Teško ga je odbiti bilo u toj maloj psini pre svega jer je i tada imao ruku u kojoj bi se moji nežni klavirski prsti pretvarali u neuspele buđave makarone.I bi tako uz dodatak, kada sam ga sreo sa Bobanom, tako me je ladno optužio da sam autor toga. Malo sam crveneo,srećom Bobana je pametna, lako je sve prozrela.

Kada je već istekao peti sat, Ćira je otišao na neki rodjendan a Savić je izdao direktivu da moramo da obidjemo društvo koje sedi ispred kafane Oskar na Dorćolu. Sjajno društvo, podsetilo me je na moje u kafani Skoplje kada su za jednim stolom sa zarozanim flekavim kockastim stolnjakom sedeli svi zajedno i vukovci i ponavljači i genijalci i dunsteri, ma milina.

I tu je bilo priča lokalnih, zezanju nikad kraja.

Počeli smo oko 15 na sat vremena, došao sam kući pred ponoć

– Stvarno sam karakter, kažem sat ispadne osam. Ali lepo je. Vidiš zrele ljude, uspešne, očeve porodica koje medalje nisu izmenile. Jesu malo zabradali su ali su ostali medjusobno ono isti kao pred Sevilju, kad pred razgovor u Tempu, sa poverenjem „možeš pred njim“ … Ipak na kraju, što upozoravajuća slika pokazuje:

-E nemoj ovo u novine.

Sada ne, jednom možda.

Toliko

Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.