Javio mi se jedan roditelj sinoć, kaže teško je Grke dobiti dva puta. Korolija dodaje kako smo prvi meč pobedili kroz iglene uši. Jedino hrabri Nikić:
– Rekao sam Kokiju kada smo počinjali – samo zlato.
I eto ga. Zlato, treće ovog leta. Repriza Tokija, mi Grke, Mađari Špance.
Sinoć se dopisujem sa jednim momkom, neću reći ime, osim da mora da mi nadje duvan čvarke.
– Mi smo Srbija, idemo…
Uhvatio pelcer matorih. Njih 15 iz mislim osam klubova. Ne gledam derbi nego gledam vaterpolo. Odohu vražju mater…
Doktorska odbrana, pa mali pad, pa u dva minuta se sve rešilo. Svima kapa dole, odigrali su borbeno, kvalitetno a opet čini se ritunski veliki meč. Najveći u karijeri koje mogu da budu uspešne. Ako ne polete. A ako polete pad će biti brz i bolan.
– Moramo nešto novo za iduću priču – kaže Koki.
Dok biram izmedju 15o i 208 Čanetovih fotografija dobijam poruku od Nikića.
– Deki, ponavljam ti, mene interesuje samo zlato.
Boba ima za sada jedan iz jedan. 100 posto.
Nastavlja:
-Tri zlata za tvoju penziju, šta ćeš više.
Stvarno moglo bi tu neko nacionalno priznanje da se dodeli. Malo, svaki dinar na ovu skupoću. Možda neka akcija, ne samo za mene…
Šala naravno. Taman sam mislio da ponedeljak odmorim kad moram na aerodrom. I da sačekam da dodju i kažu:
– Dobar dan, ja sam prvak Evrope.
– Drago mi je, ja uglavnom pišem o prvacima.
Toliko
Dodaj komentar