Imam mali problem da nađem način kako da uđem u priču, i da pokušam da objasnim ono što me tišti i kod mene, a verujem i kod mnogih drugih, izaziva pomešane emocije. Milijardu onih “zašto i kako”, i pitanje na koji način zauzeti definitivan stav o tome ko je mali, a ko veliki u sportu? Kako i kad vršimo tu selekciju, čime se rukovodimo, i zašto se na kraju, kad se konačno opredelimo, borimo iz sve snage da pre svega sebi, ali i drugima, dokažemo da nismo pogrešili u izboru. Pa i ako jesmo u početku napravili loš odabir ne priznajemo to, nego dajemo sve od sebe da naredne generacije ne menjaju naš izbor, da ga prihvate kao pravi.
Ne, nisam se zapetljao. Govorim, pogađate, o sportu, kao i o našem svetu u kome je sve moguće, ali samo ako smo predani i verujemo do kraja. Ovde nije reč samo o rezultatima, nego mnogo šire i sveobuhvatnije. Reč je o prihvatanju, priznavanju i savladavanju naših međusobnih antagonizama, da se afirmiše stav da je svaki vrhunski rezultat za najveće priznanje. Uostalom, upravo smo svedoci serije velikih rezultata naših na svetskoj sceni. Za sve nas je to prelepo ali, priznaćete, neizrecivo nervira kad ti za to i drugi ne skinu kapu. “Ma šta ima da nam priznaju kad rezultati sve pokazuju” – često rezonujemo. Ali opet… hoćemo da nam se poklone. Malobrojni smo, brate, i u mnogočemu nismo ni blizu vrha, ali tražimo da nam se jasno i glasno prizna da smo u nečemu najbolji i za primer. A sport nije samo krajnji rezultat. To su i pripreme, i borba, i gutanje poraza i “porazčića”, i stajanje sa obe noge na zemlji kod pobeda i “pobedica”, i vaspitanje, ljudskost, poštenje i, pre svega, uspravan hod. To je najvažnije.

Ne priznajem podelu u sportu na velike i male. Samo na dobre i bolje! Jedino tako je pravo i pošteno. Sve ovo napisah da bih se fokusirao na naše, moje i vaše okruženje. Unapred odbacujem bilo kakve insinuacije da nekoga mrzim, ne podnosim. Poštujem velike u sportu, cenim njihove rezultate. Imam nebrojeno prijatelja i u Zvezdi i u Partizanu. Čini mi se da su ta sportska, rivalska prijateljstva jača od bilo čega. Ali, ne zamerite – zašto su oni odmah, “rođenjem” – veliki? Ko to određuje kad rezultati govore i ovako, ali i onako? A sport je takmičenje, kao i iskreno prijateljsko rivalstvo – bar ga ja tako shvatam.
Obično spontano i lako pišem, ali sad mi ide teško – bojim se da ne povredim nekog, da, u krajnjoj liniji sam sebi zasmetam, a to je najgori osećaj. A volim da se osećam lično slobodnim. Kad malo razmislite shvatite da je to izuzetno teško postići. Duboko je povezano sa moralom, i to antičkom definicijom slobode: slobodan si onoliko koliko uspeš da ostvaruješ svoje zamisli i interese, a pritom ne ugrožavajući interese drugih. Kad se zamislimo – danas je to nemoguća misija, i bez kompromisa nema života. Ali osećaj lićne slobode je duboko usađen u našem umu, i pitanje je želje i prirode svakog od nas, kao i vaspitanja, da tome težimo. To je kao umetnost – subjektivni pogled na objektivnu stvarnost, ali je strogo pojedinačno naše!
Pre izvesnog vremena je umro general Jovo Kapičić. Ne ulazim u to šta ko misli o njemu i njegovom delanju. Ja imam svoje mišljenje, i nije crno-belo, višeslojno je jer mu znam i korene, i članove porodice. Umro je govoreći da je slobodan čovek. Kao takav je otišao. Imao je ideale, za njih se izborio ili nije – nije ovde reč o tome, ali je otišao sa osećajem slobode. Ne upoređujem se ni sa kim, ovde je lična sloboda jedina kategorija koja treba da spaja sve nas. Ali ne neograničeno. Samo do one mere dokle ne ugrožavaju slobode drugih.
Nikako da pređem na stvar…
Ja se otvorenošću borim za svoj osećaj slobode, ali on podrazumeva i poštenje i moral. Onaj antički. Znači da konzumiranje i ekspresija slobode nisu neograničeni. Prve dileme i sumnje su mi se javile još pre nekoliko decenija, kad sam, suprotno mojoj prirodi i vaspitanju, prepoznao svoj mladalački bes, čak i deliće mržnje, Bilo je to u trenutku kad sam se prvi put suočio sa pojavom, terminom, kategorijom VELIKI i MALI. Kad su mi prvi put sa prezirom rekli: “Tvoj Jadnički”, umesto Radnički. To je rezultiralo ogromnim besom i pobunom. Krici u meni da to nije pravda, mali Kalimero je eksplodirao. Ali, život te kasnije nauči i iznedri zaključak u kome “velikima” ipak moram da odam priznanje. Umeju brate! Snalaze se u ambijentu koji im je dat, znalački ga nadograđuju. S obzirom da sam napravio priličnu digresiju da podsetim – ovo “veliki” se odnosi na situaciju u sportu.
Samo da vam vratim misli.
Sećam se, a dobro pamtim, kad mi je otac, krajem pedesetih prvi put pokušao da objasni ko su to Zvezda i Partizan, o kojima su svi pričali. Reče mi da su oni to što su, ali i da postoji neki Velež, odakle mu to – ne znam, i, posebno, neki Radnički iz Beograda. Živeli smo tada u Mladenovcu, koji je u to doba bio daleko od Beograda kao sada San Francisko. Radilo se o fudbalu, normalno, i reče tata da je taj Radnički opasno dobar tim, ali pobedi deset utakmica i onda rasprodaje bodove.
Bio je to kraj pedesetih. Kao pravi klinac pomislio sam da mi je otac malo “otišao”. Kasnije sam shvatio da se u međuvremenu “opametio”. Pogotovu kad sam kao stariji načuo nešto o nekom finalu Kupa Maršala Tita 1957. ili 58, Partizan-Radnički 5:3 (0:3), o nekim generalima i pištoljima u svlačionicama u poluvremenu. Pričam ovo da ovi mlađi ne pomisle da je “topla voda” izmišljena tek devedesetih. Već je pedesetih bio razrađen taj sistem, i primenjivao se prema potrebi. Danas, svi znamo, to je nepojmljivo i nemoguće…
Tada sam prvi put čuo za ime Radnički, ostalo mi urezano i tako do daljeg. U to vreme, sredinom pedesetih, sam na čudan i dečije emotivan način počeo da navijam za Partizan. O tome, ako treba, pisaću za neku monagrafiju FK Partizana. Druga opcija bila je Zvezda. Očigledno usađeno je to od malena – samo veliki, ostali ne postoje. To sam shvatio kasnije, i to je kod mene izazvalo bes, iskren bes.
Da budem otvoren do kraja: Zvezda i Partizan su policijsko-vojni projekti nastali posle Drugog svetskog rata, slično kao u svim državama Istočne Evrope. Posle krvave apokalipse javljaju se obavezno želja za slobodom, nadanja, ambicije počinju da jačaju i sport postaje izbežište iz politike. Zato su dugo opstali naši “večiti” takvi kakvi su napravljeni, i ušli u duše ljudi. Namere onih koji su sve to projektovali, siguran sam, nisu bile baš altruističke, ali cilj je postignut. Mase su odvraćene od politike. A postignut je i mnogo pozitivniji, siguran sam neplaniran rezultat: sport, koji je zarazio mlade, i počeo da se nameće kao svojevrsna nadaktivnost. Politika je to uvek i svuda pokušavala da koristi za sopstvenu promociju, ali sport se širio, jačao, i svaka vrsta ograničenja i kontrole je polako nestajala. Nije to išlo lako i brzo, ma koliko je danas smešno i bode oči kad neki lik iz “politike” počne da prisvaja sportske uspehe. Nadišli smo sve to, “provalili” smo ih – moje je mišljenje, ali će još vremena proteći da svi to shvate. Da ne ostane sve samo na BALKONIMA.
Elem, kad smo se porodično preselili i skrasili na beogradskom Južnom Bulevaru, kao klinac počeo sam da igram fudbal na poljančetu – tad ih je bilo, nisam to izmislio. Zatim malo i po klubovima – normalno prvo Zvezda i Partizan, pa onda ostali, oni manji. Ja izrastao, mršav kao saraga. Sećam se, moja majka, profesorka u osnovnoj školi “Sveti Sava”, bila je frustrirana kad su mi na sistematskom u školi “Svetozar Marković” napisali da sam neuhranjen. Kolege odmah razglasile, pa je bilo i doktora i raznih ispitivanja. Ali tako krakat sam dobro igrao fudbal, brzo trčao i bio spretan, dobro proturao kroz noge protivnivnicima. Tada me nazvase DUGI.
Onda, po logici stvari, neko predloži da treniramo košarku. Odemo gore na Krst, nisam tada znao ni gde je to, i tu sam se zarazio Radničkim. Počeli su treninzi, ne uvek zabavni, pa selekcija, nazirala se već i neka sportska budućnosti. Onda tamo čujem da je ženski košarkaški tim Radničkog neprikosnoven u Jugoslaviji. Timčina! Da ne nabrajam – još se te devojke druže i vole, i dan danas da su pobednice. A mnogo kasnije shvatim da smo “mali” sport kad niko od njih nije pozvan na proslavu 95. godišnjice Sportskog društva Radnički. Jednostavno, ne sećaju ih se. Ima mladih koji ne moraju da sve znaju, ali bilo je i starijih, kojima ovo ide na dušu.

Da se vratim na šezdesete. Svi klubovi u SD Radničkom dobri, a borilački – posebno. Pa šahisti, odbojkašice, rukometašice, kuglaši…. Mi se polako uzdižemo. Svi napreduju, ali nekako, čini se, u Radničkom najbrže. Ovo je samo delić priče o mom, našem velikom-malom Radničkom; ili ono uvredljivo “Jadničkom”.
Dođoše sedamdesete i eksplozija: 1973. od sedam klubova u saveznom rangu pet su bili prvaci Jugoslavije. Za neverovati! Sećam se i da je moj KK Radnički 1969. ispao iz Prve lige sa pozitivnom koš-razlikom! Podatak za Ginisa. A ovo da 70 odsto klubova jednog sportskog društva osvoji prvenstvo države u istoj godini je za divljenje.
Nismo se onda osećali malima. Rezultati na borilištima su govorili da smo sa tzv. velikima bar jednaki, često i bolji. Posebno u košarci gde smo dominirali. A od “velikih” smo učili, bili su nam uzori i sportski prijatelji i nadasve prijateljski rivali. Sećam se i momenata kad su mi tiho govorili: “Igramo protiv Zvezde”. Tiho, valjda da neko ne čuje i da se oni (Zvezda) ne naljute. To beše u juniorskim danima, i stvarno su momci iz Zvezde za nas delovali zastrašujuće. Kasnije vreme, treninzi, kvalitet i znanje rasprše strahove, ali je ostalo naše poštovanje prema njima. A mi smo se izborili i naterali njih da nas poštuju. I nije bilo osećaja velikih i malih.
Međutim, nismo prepoznali momenat kad je trebalo da i mi postanemo veliki, da prekoračimo taj jaz koji nas je delio. Jednostavno ostadosmo mali u nošenju sa uspehom, pobedama. Rekoh malopre da oni UMEJU BRATE, a eto mi NE UMEMO BRATE.
Orvel reče, ili beše to neko drugi, reče da se ljudi dele na kontrolore i kontrolisane. Pri tome kontrolisani se beskrajno upinju da postanu kontrolori, a kontrolori samo žele da to i ostanu. Kasnije sam mnogo godina radio u sportu, ali van terena, i bio svedok kako kod nas u tom ambijentu mali hoće stalno da postanu veliki, a veliki, “skromno”, samo da takvi i ostanu.
Ovde moram da podvučem da je ovo moj lični stav. Niko od pojedinaca ili organizacija ne stoji iza ovoga. Ovo govorim za svaki slučaj. Jer, nemoguće je da Dugom neko naturi na silu svoj stav. Zvuči lepo i sa dignitetom, ali u običnom životu – nisam siguran da valja. Osetio sam to. Shvatio sam da smo mi za ovo “mali” rođeni, krivi, formirani ili kako već hocete. Mi smo mali u glavama. Bez obzira na pamet, obrazovanje, vaspitanje i konačno, sportske uspehe – MALI smo, Brate! U glavama.
Možda je to zato što smo tako i selektirani i izabrani, individualci, inadžije, možda čudaci ili šta sve već, ali sigurno ne oni koji u svojim glavama u startu pristaju na velike sisteme. Na neke vrste okova i okvira. Ovo sam lepo rekao, ali zvući i kao opravdanje, kao – mi smo nesvakidašnji i superiorni, i ne intersuju nas drugi. Malo se krijem iza ovog stava, mada malo krijem i naš kolektivni osećaj inferiornosti, glupe želje da se dopadnemo drugima i da nas tapšu po ramenu. U toj individualnosti idemo tako daleko da ne cenimo sebe i svoje. Od svakog mlađeg počinje nova istorija, tradicija služi samo za retoričku podršku. Imam pravo da govorim samo o mom Radničkom, mada smo mi iz raznih klubova veoma bliskih stavova o ovom problemu.
Ljudi odlaze iz Radničkog, i iz drugih Radničkih, prepuni ljubavi, posvećenosti i divnih emocija, često bez pokrića. Osećaju neuzvraćenu ljubav i uzajamno poštovanje. Ovde starije sportiste uopšte ne delim po kvalitetu, samo i isključivo po pripadnosti klubu. A bili smo mnogo jaki: fudbal i boks su obeležili pedesete, košarkašice superiorne u zemlji šezdesetih, košarkaši su bili prava revolucija sedamdesetih, rukometašice boginje Evrope sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, pa opet bokseri, pa rvači sve vreme… Nismo osečali takmičarsku inferiornost. Bili smo ravnopravni ili, često, bolji od drugih. Imali smo kvalitetnu osnovu da izgradimo neurušiv sportski sistem, ali nismo umeli da postanemo veliki. Ne da nismo hteli – nismo umeli. To je u nama. Za svoj klub treba zaleći i kad prestaneš da se baviš aktivnim sportom, ne zarad ličnih interesa, već iz osećaja pripadnosti. Bez ograničenja i uslova. I ne biti pametan sa strane (što je opšta srpska pojava).
U jednom momentu, krajem sedamdesetih, pomislio sam da smo na pragu tog iskoraka iz prosečnosti, ali to beše samo iskrica. Nismo ušli među velike. Razlog je ambijent, sredina – jako svoja i zatvorena, često dovoljna samoj sebi. Strah od novog i drugog je i ljude sa nekom drugom vizijom usisavao u svoj način razmišljanja – filosofiju nepromenjljivosti i
zatvorenosti. I svi smo krivi – nema izuzetaka. Kao da nam je Radomir Kostantinović kreirao neki palanački ambijent u kome možemo da opstanemo samo kao Kueljovi alhemičari, junaci iz naslova teksta, a da se posle istrošeni, boreći se da sačuvamo lepo, osećamo da smo upravo izašli iz Markesovih sto godina samoće.
Ostaje ogromna iracionalna ljubav, sa kojom ćemo pred Svevišnjeg, kao potvrda dobrih namera i jedan beskrajni, beskrajni d-mol koji nam duše razvali.
Blago mom drugu Raletu – on ima svoju SLOBODU sa Dušanovca!
A šta ćemo mi?
Kod nas uvek cvetale tikve!
Dodaj komentar