Komentari Sve vesti

Miodrag Perunović: Ostvaren san

U godinama po završetku karijere sam se veoma zanimao  odgonetanjem zagonetke: kako i zašto sam postao ovo što jesam i kakav jesam? Bavio sam se traženjem odgovora i otkrivanjem razloga određenim dešavanjima i situacijama kroz koje sam prolazio i posledicama koje su one ostavljale na mene. Posebno su me zanimale promjene u mojem sazrijevanju, tj. formiranju i nadogradnji mog karaktera i ličnosti; kako su se dešavale, što ih je proizvodilo i uslovljavalo? I tako sam se uvjerio u istinitost Dučićevih riječi: „Ko smisao života nije tražio taj kao da nije živio, a ko ga je tražio, taj nikada nije bio dovoljno srećan!“

Jedna od najupečatljivijih promjena, koju sam osjećao i bio je svjestan, dešavala mi se na BAPS-u. Od talentovanog mladića, kome je najveći uspjeh bio, što je u domaćem prvenstvu i na turnirima pokazao da može da pobjeđuje naše najbolje boksere, pa je čak osvojio i titulu šampiona Jugoslavije – ovdje sam se pretvorio u „planinara“ koji je krenuo, grabeći koracima od „sedam milja“ ka vrhu najveće planine, koji osvajaju samo izuzetni – najbolji!

Poslije prva dva koraka, dvije velike pobjede, dvije teške, rovovske borbe, u kojima sam prebrodio najveća iskušenja, i naučio lekciju: da svaka „milja“, tj. minut i sekund, koji ispunjavaju taj korak, kriju u sebi opasnost konačnog kraja, kao i da svaki uspješan donosi veću sigurnost, stabilnost, zrelost, samopouzdanje… Umoran, zadovoljan i zabrinut, osjećajući svoju novu vrijednost i mogućnosti, mislio sam o sledećem zadatku: čekalo me je moguće ostvarenje sna – borba za osvajanje medalje!

Protivnik mi je Grk Atanasios Ilijadis, dvostruki prvak Balkana. I evo, dolazim u za većinu sportista veoma delikatnu, često prelomnu situaciju: objektivno sam favorit, svi očekuju moju pobjedu, a upravo u takvoj poziciji se krije mnogo zamki. Znam da moj protivnik nije nimalo lak zalogaj, uostalom, prije desetak mjeseci me je pobijedio u polufinalu prvenstva Balkana u Bursi. Doduše, izgubio sam u (u najmanju ruku) ravnopravnoj borbi, odlukom sudija 3:2 no, u svakom slučaju, u tom meču je pokazao da je veoma neugodan protivnik: snažan, čvrst, izuzetno fizički spreman, jakog udarca, stalno napada – tražeći otvorenu borbu… Osim toga, jednom je pobijedio i našeg Marjana Beneša (prvaka Evrope) a evo, i ovdje je savladao dvojicu protivnika…

Ta okolnost, da znam kako me svi već vide kao pobjednika, me je veoma opterećivala. Posebno činjenica da sam tako blizu ostvarivanja uspjeha, o kome me je uoči početka BAPS-a bilo stid i da maštam! U meni su se borile: čežnja, htjenje i želja, protiv zebnje i straha od poraza. Stalno sam sebi govorio da ću da pobijedim, da sam ja ipak napredovao, da sam sada mnogo bolji i snažniji nego u Bursi, a on sigurno nije, jer je odavno formiran bokser… – Pa da, bolji sam od njega i pobijediću… moram pobijediti! Završavao bih tako svoje česte monologe, a ipak, negdje iza toga se krila neka bojazan i strepnja… E, tu se krila odgonetka – da li sam za podnožje ili za vrh! A, odgovor se nalazio, i čekao me u ringu…

Na zagrijavanju prije meča sam se trudio da sakrijem koliko sam nervozan… Uto, u svlačionicu uđe on – Ilijadis! U ruci je nosio suvenir – mali ćup sa naslikanim Grčkim ornamentima, pruži mi ga pozdravljajući se sa mnom i ljubazno se smiješeći. Njegova posjeta me iznenadi i obradova, zaista lijep – prijateljski gest! – Možda mi ovime uzvraća za onu moju prošlogodišnju posjetu njegovoj svlačionici, poslije finalne borbe u Bursi, kada sam ušao da mu čestitam na osvojenoj tituli? – pomislih.

Kada sam ušao u salu krećući se ka ringu, i dočekale me ovacije publike kojoj sam postao najveći ljubimac, znao sam da me ništa ne može zaustaviti na putu ka pobjedi!

Borba je počela, bio sam kao zapeta struna, nestalo je onog umora i zebnje… Ilijadis je bio kontraš – lijeva ruka mu je pozadi u gardu (što je meni odgovaralo), bio je snažniji, ali kao i svi moji protivnici – sporiji od mene. On je nasrtao, pokušavao da me „zagradi“, da me natjera na dužu razmjenu udaraca izbliza; međutim, ja sam uspijevao da mojim brzim desnim direktom presretnem njegove napade, ili ih vještim kretanjem i manervisanjem osujetim. No, pred kraj prvog minuta prve runde, u jednom od njegovih prilično nesmotrenih napada, blokirajući mu široke krošee kojima je pokušavao da me pogodi, lice mi je ostalo otvoreno… i u tom momentu osjetih strahovit bol! Nošen inercijom svog napada, on me je glavom (čelom) svom snagom udario posred nosa! Jauknuo sam, sudija je na tren prekinuo borbu i razdvojio nas, Ilijadis mi je pružio ruku u znak izvinjenja i – nastavismo dalje. Sada sam se nosio i sa bolom – svog slomljenog nosa!

Publika je bila u transu, ovacije nijesu prestajale… Ja sam u potpunosti bio nošen i vođen navijanjem i skandiranjem: „Ju-go-slavija, Ju-go-slavija, Mi-jo, Mi-jo!“ boksovao sam u skladu sa tom atmosferom – izvanredno! Nikada više u mojoj 22 godine dugoj karijeri, nijesam u navijanju publike osjetio tu količinu emocija i htjenja koje me poput moćnog talasa nose preko svih prepreka do pobjede, kao na tom prvenstvu. To su bile pobjede zajedničkog duha, i izuzetne želje da se dođe do cilja i zajedničke radosti… i sada – medalja!

A ja sam bio presrećan, dokazao sam, i postao svjestan, da ću od sada pripadati društvu najboljih!