(Iz knjige „Štit i mač“)
Prije neko veče razgovaram preko telefona sa svojim kumom Petrom Božovićem (ima dvadesetak godina od kako sam krstio njegovog sina Draška). Poslije nekoliko uobičajenih rečenica prožetih njegovim lucidnim, šaljivim opaskama na račun naše prošlosti i sadašnje udaljenosti, reče kako je Draško izrazio želju da naše kumstvo potvrdimo i produžimo, tako što ću krstiti i njegovu nedavno rođenu Anđeliju. S radošću prihvatih taj poziv – potvrdu najvećeg prijateljstva.
I evo me u gradu za koji me vežu najljepše uspomene, sjećanja na duge boravke u njemu, na brojne pripreme, takmičenja, na najveće uspjehe, priznanja, radosti… Na mnoga prijateljstva, druženja, ljubavi, sve blagodeti mladosti, i na mnoge godine života vezane za njega, od kojih je svaka bila kao jedan čitav život! Ima jedan njegov dio za koji sam posebno vezan, koji će zauvijek ostati u meni, kao i ja u njemu, koji je za mene centar svijeta – mog svijeta! U njemu sam se rodio, živio, stasao, učio i obučio, naoružao voljom, vjerom i snagom, za pohode i osvajanje željenih bokserskih prostora i visina – Košutnjak! Sportski centar, hotel Trim, i ulica Kneza Višeslava… – Beograd!
Ovdje sam ostvario svoj prvi značajniji uspjeh, prvi rezultat koji mi je dao krila, i bio potvrda da sam u pravu što vjerujem u sebe, da mogu, i da ću biti šampion. To je bilo u maju 1974. godine, na reviji Omladinska zlatna rukavica – takmičenju najboljih boksera Jugoslavije, na kome je glavni trofej – Zlatna rukavica – dodijeljen meni. Tada sam doživio osjećaj ostvarenja sakrivene želje, dosezanje dalekog, gotovo nedokučivog cilja, upoznao zavodljivost posebnosti najboljeg, i dobio pouku (koja me je u buduće vodila) – da ništa nije nemoguće.
Kasnije je sve išlo svojim tokom, slijedile su veće radosti, neuporedivo značajniji rezultati, godine odrastanja i sazrijevanja, upoznavanja svijeta i života… A sve to je bilo direktno, na neki način, više ili manje, vezano za Beograd – grad koji mi je od prvog viđenja otvorio svoje srce, primio me u njega, i ušao u moje. Nigdje nijesam doživio toliko ljubavi, podrške, i poštovanja od publike, kao ovdje. Znam da su i drugi sportisti iz cijele Jugoslavije imali slična iskustva, i bili njegovi ljubimci, i vjerujem da ga na sličan način doživljavaju i o njemu misle, jer, malo koji grad je znao tako da voli, ponosno veliča, i u pjesmi slavi svoje sportske miljenike kao on. I sada ih ima, a uvijek će ih i biti, koji će ovdje dolaziti da ostvaruju svoje želje i snove, on će im to omogućavati, ili barem pomagati u tome, preporučujući ih onome ko to može. I kao svako ko zna da je smisao postojanja, i najveći stepen ostvarivanja sebe, pružati pomoć i svoju ljubav drugima, neće tražiti ništa za uzvrat.
Čekaće nas i onda, kad prođu godine uzleta i zanosa, sa istom toplinom i poštovanjem; ne više sa aplauzima i skandiranjem navijača, ali hoće sa, na primjer, samo za vas otpjevanom starogradskom pjesmom orkestra tamburaša, u nekom od restorana predivne Skadarlije, u koju najrađe svratim kada mu dođem.
Pisano 2007. godine
Dodaj komentar