Bog nas je stvorio nebeskim i do nebesa talentovanim za košarku. Pitanje je da li je svevišnji baš tako hteo, ali – tako je ispalo.
Srbi su neko vreme bili mirni, a onda počeše da se glođu međusobno, sve više i više, te Bog, videvši da je đavo (ondašnja opozicija) odneo šalu, napravi košarkašku loptu i dade im da se zanimaju. Kasnije nastadoše amebe, a ostalo je evolucija.
Šalu na stranu, mada ovako kao što sam napisao zaista misli jedan deo našeg naroda, i time objašnjava izrazitu talentovanost ljudi sa ovog podneblja za igre s loptom. Uz nekoliko uslova na koje nemamo uticaja:
– Postoje pravila koja su drugi stvorili, i mi ne možemo da ih menjamo, ostaje nam samo da ih poštujemo. To nam, doduše, teško pada, ali lepota pobede i zaljubljenost u osećaj trijumfa nas je naterao da sve prihvatimo.(možemo mi kad hoćemo);
– Lopta je magična i daje moć onome ko brzo misli, brzo donosi odluke, ko je pun trikova i iznenadnih rešenja, sposoban za “sportske prevare”, a tih osobina je kod nas na pretek;
– Vreme. kao faktor igre, je ograničeno i, otprilike se tačno poklapa sa našom mogućnošću koncetracije. Dva do dva i po sata. Setite se samo gde smo bili u staroj odbojci dok nisu uvedene promene i ubrzana igra – kao da je to urađeno samo zbog nas;
– Mora da bude mali broj igrača na terenu jer se u takvim okolnostima svaka slabost protivnika, što igrači kažu “rupa”, vidi i oseća, i daje prednost drugom, tj. nama;
– Ono što je najvažnije: rezultat mora da bude objektivan, precozan – poen, koš, gol, metar, sekund… Nikakvi “umetnički dojmovi” i ocene, jer i to smo u stanju da pokvarimo.
Sport je nemilosrdno istinita kategorija, i rezultat kazuje sve. I – najznačajnija kategorija u sportu je poraz!!! Ko se brzo vrati, nauči iz što manje poraza da pobeđuje, taj je šampion. A pobeda – ona je trenutno zadovoljstvo, traje do tuširanja posle utakmice. Odmah postaje obaveza, zadatak za kasnije.
Sport je takmičenje, kao i uostalom sve u životu, ali takmičenje po pravilima. Imam običaj da kažem da je unutar četiri linije sve istina – nema foliranja i skrivanja, svi su onakvi kakvi su. Tako se postaje čovek, obrazuje, vaspitava, sazreva, što je strahovito važna oblast za ljude. Moramo da promovišemo ovu ljudsku istinitu delatnost, mada to državna aparatura neće da prihvati, jer onda nema mesta političkim i drugim “ugrađivanjima”. Kada se sve završava nekim balkonima, i svodi na “hleba i igara”.
Posebno podvlačim da ovde iznosim svoj lični stav, da predupredim bilo kakve insinuacije druge vrste, kojima smo skloni.
Da se vratim na osnovnu ideju ovog članka – našoj genetskoj predodređenosti za igre loptom. Kad kažem našoj, mislim malo šire od ove naše današnje države. A vala živeli smo u sedam država, neki i u više, a da se nismo pomerili iz mesta. Mislim na većinu iz nekadašnje velike Jugoslavije, i na vreme kad smo početkom sedamdesetih postali, i dugo ostali, košarkaški centar sveta.
Košarka, i svi ovi sportovi sa loptom (odbojka, rukomet ,vaterpolo) počeli su da se razvijaju pedesetih godina prošlog veka. Stalno imamo rasprave o tome ko je zaslužan za uspone, i kasnije svetske rezultate sa relativno malim bazom. Danas još usitnjenijom. Da samo napomenem da Amerika ima više košarkaša nego mi stanovnika. I iz te male baze isplivao je svetski kvalitet.
A moje pitanje, i to me i dan danas čudi, je:od koga i kako su nekad, pedesetih i šezdesetih, naši treneri postali to što jesu, i gde su dobijali informacije u ono vreme kad je nivo informisanosti i mogućnost komunikacija bila rano kameno doba za ovo danas. I to sve su uspevali da prenesu igračima na način da oni prihvate, veruju im, i onda nadograde svojom prilagodljivošću i brzom primenom naučenog, kao i fantastičnom sposobnošću upijanja znanja na retkim turnejama tog vremena. Tako su zajedno pravili i stvarali dobitnu kombinaciju za napredovanje.
Treneri-stvaraoci su udarili temelje, a kasnije su se, vremenom, pojavili i treneri-eksploatatori, ali kao nadogradnja, kao “plus” naših sposobnosti, To samo potvrđuje moje ubeđenje da smo prosto stvoreni za igre u sportu, što je slučaj i sa nekim drugim sferama poput kulture, kreacije… dok smo potpuno inertni u politici. Znači, samo i isključivo treba da se oslonimo na struku, na znanje i posvećenost nečemu što beskrajno volimo!
Košarka je kao stvorena za nas. Jedino mi sami možemo sebi da naudimo. Možda glomaznošću organizacije, a bilo je toga devedesetih, pa delegatskim sistemom upravljanja, pa guranjem Saveza u drugi plan i isturanjem klubova u prvi. Onda i lični interesi i menadžeri kroje politiku, pa su rezultati nacionalnog tima slabiji.
I, na kraju, samo jedna opaska: Crvena zvezda je trenutno naš najbolji tim, osvojila je sve što je mogla da osvoji. Ali sa strancima koji su i dobri, i pravili su razliku u odnosu na konkurente. Igrali su na najosetljivijim mestima – kreatora igre, plejmejkera, od kojih, možda, ne zavisi sve, ali sve počinje. A visoki smo bili oduvek, spretni i brzi, međutim postali samo jaki i veliki tek kad smo imali magične plejmejkere. Filozofija košarke, a posebno se to odnosi na nas, nije prevashodno u realizaciji, već u triku, pasu, anticipaciji i razbijanju naučenih rezona protivnika, u nesvakidašnjim rešenjima. To sve kreće od organizatora, plejmejkera, i moramo ih “proizvoditi” kao što smo činili ranije. Jedan je Teodosić. ali ni on nije proizvod sistema- Mladima koji dolaze treba dati šansu i istrpeti ih. Onda će naša košarkaška budućnost biti lepša.
Dodaj komentar