Često ulazim u sobu u kojoj je čitav zid zauzela vitrina sa trofejima i knjigama mojih omiljenih pisaca. Uglavnom ulazim da bih uzeo neku knjigu, ali uvijek ovlaš bacim pogled i na trofeje. Sve njihove priče su u meni. Koliko toga je prethodilo prije nego je svaki od njih došao u moje ruke? Koliko napornih priprema, koliko htjenja, strepnji, odricanja…? Svaki od njih jedna priča, i sve su manje–više slične. Ipak, jedna je posebna…
– Beograd, hotel Mažestik! 29. novembar 1979. – dan finalnih borbi međunarodnog turnira Meč šampiona za trofej Zlatna rukavica. Znao sam da ako pobijedim od mene dvije godine mlađeg Zagrepčanina Damira Škara (mog inače dobrog druga), koji je nadolazio kao moćni talas, rušeći sve pred sobom u domaćem prvenstvu, imam realne šanse da osvojim Zlatnu rukavicu (tako je i bilo).
Prije odlaska na meč odmarao sam u sobi, i kao i uvijek, pripremao sebe za predstojeću borbu, zamišljajući sve njene moguće tokove (tako sam u ringu uvijek imao pravi odgovor za svaku situaciju). Zatim sam krenuo u restoran na ručak. U restoran se ulazi prolaskom kroz kafe-salu. bila je puna ljudi, gledao sam da što prije prođem, da mi ko ne poremeti mir koji sam postigao…
Međutim, najednom, neko stade ispred mene! Pogledah, gospodin, dostojanstvenog držanja, svojih pedeset pet-šezdeset godina reče:
– Oprosti, Perunoviću! Ali, moram da ti kažem da si moj daleko najomiljeniji sportista, jer si potvrda Dučićevih riječi: “Heroj, to je odista duh koji menja zakone u prirodi, koji pobjeđuje jače od sebe, i stavlja sreću slabih iznad sreće jakih.“
Bilo mi je drago čuti takav kompliment, jer dolazi od otmenog, starijeg čovjeka, ali sam bio i pomalo postiđen. Zahvalih se, i htjedoh da pođem, ali on reče:
– Sačekaj, moram nešto da ti poklonim, da imaš od mene.
– Ma, nemojte molim vas, nema potrebe, odgovorih.
– Ne, ne (nastavljao je on prebirajući po džepovima). I odjednom, u njegovoj ruci vidjeh muštiklu!
– Evo, – reče – znam da ne pušiš, ali molim te uzmi je. Ovo je meni vrlo draga uspomena, MNOGO MI ZNAČI, ne odvajam se od nje skoro trideset godina, poklanjam je tebi, i volio bih da je čuvaš!
– Pa, nemojte molim vas – pokušah da odbijem njegovu žrtvu.
– Ne, ne, stalo mi je da je baš ti imaš. Zahvalih se, i rekoh:
– Čuvaću je!
Poslije pažljivije pogledah neobični poklon: stara muštikla, pola srebrna (filigranski rad), pola od ćilibara na kome su zubi ostavili trag. Nasmiješih se, i stavih je u džep… Ja tada nijesam puno razmišljao o veličini tog poklona, i što znači dati nekom nepoznatom, nešto toliko drago.
Svih ovih godina od tada, ona stoji među mojim peharima, medaljama, plaketama i ostalim priznanjima, kao posebno draga uspomena. Kao simbol jednog vremena, koje mi je Bog podario. U njoj i danas vidim sve one osmijehe, zagrljaje, poljupce, aplauze, sve one radosti… mojih navijača.
I ja je čuvam, i zahvalan sam na povjerenju onom dragom, nepoznatom čovjeku, koji kao da je znao, što će mi ona jednog dana predstavljati, i da ću shvatiti…
Dodaj komentar