Pita fejs o čemu razmišljam? Pa, kako leti vreme. Eto na primer Andrija Prlainović danas duva u 34 svećice a kao da je juče bilo kada je 2003. sa kosom došao na trening reprezentacije i kada su mi stručnjaci rekli.
– Ovaj će da bude, pazi šta ti kažem, svetska klasa.
– Ovaj ? Ma…
Vreme je pokazalo kao i obično da baš ništa ne znam. Danas, 18 godina, bez mnogo kose, Andrija je svetska klasa, stabilna ličnost, muž, sin, otac dvoje dece. Ostvario se.
Sećam se na EP u Barseloni, neki naš napad protiv Mađara. On maše li maše, kao da mu je neki rod na tribinama, a onda pušta asistenciju koja se ne završava u golu.
– Što bre dilajlo ne šutira onda?
– Zato što bi, ako bih promašio, sevnula kontra. Još nisi ništa naučio.
Vadim se da ne bi promašio ali…
Neki dan kasnije pobegne mi stručni štab u kafanu a za to vreme zadržavam igrače da daju izjave.
– Ma gde odoše ovi moji – pitam se.
Prle:
– Hajde ti sa nama u kafić.
I to bude jedno od lepih 30 minutnih druženja na plaži u Barseloni, gde sam ćuteći uživao u ponašanju 30 godina mlađih, ostvarenih ljudi. Prle je sve platio, takav je običaj kad stigne neko priznanje.
– Eto vidiš da je bolje sa nama. Čuješ i naučiš nešto.
Šta ću, ćutim i učim.
Setih se njegove izjave Perici Đakoviću posle Rija. Priča mom velikom prijatelju:
– Ona izjava mi je donela mir. Sve mi je bilo jasno jer me posle zlata niko od novinara deset dana nije zvao. Uživao sam. Prvi me zvao Dejan Stevović. Zvao bi me ranije, ali je išao redom, selektor, kapiten… Privatno smo inače dobri.
Toliko dobri smo da je nastavio:
– I kada me je pozvao rekao sam mu nije u redu da ti jedini imaš intervju, sačekaćemo ostale – smeje se na tu moju izostalu ekskluzivu.
Mada mi je u Riju okačio medalju oko vrata svestan da neću imati nikakav tekst za to.
Ode u Marselj, sjajna odluka. Mediteran. mir, uslovi…
– Odlično mi je. Imamo tim za fajnal ejt Lige šampiona.
– Daj Prle majke ti…
– Pazi šta sam ti rekao.
– Ma idi bre….
Marselj sa Prletom dolazi na F8 Lige šampiona u Beograd.
– Moram da javno priznam da si bio u pravu.
– Priznaj, nije sramota,
Eto priznajem. Još kad se setim one konverzacije sa početka teksta.
Stvarno…
Mali srećan rođendan!
Toliko
P.S. Sliku sam maznuo od Nenada Negovanovića. Nije me tužio ni kada smo živeli u istom gradu, neće ni sada kada je u Čikagu. Prijatelj i ljudina.
Dodaj komentar